Protojerej – stavrofor Dragan Veleušić: Kod đeda u Americi

0

MILVOKI, 4. februara  – Pomaže Bog – sveštenik u Milvokiju pozdravi nenajavljeneg i neočekivanog mladog čovjeka pred ulazom u kancelariju.

– Bog pomogao, oče – cjelivajući mu ruku odgovara gost. – Zovem se Milovan Majkić. Imate li vremena? – učtivo pita Milovan.

– Uvijek, brate, za dobre ljude i za dobro dobrih ljudi. Izvoli.

Sjede u kancelariji dok sveštenik površno pregledajući odlaže pristiglu poštu i svoj rokovnik. Milovan razgleda slike koje vise na zidovima.

– Šta mogu da učinim za tebe? – pita ga sveštenik.

– Oče proto – poče Milovan. – Ja sam novodošli, tek sam stigao. Zvanično me upisaše kao izbjeglicu, ali ja sam prognanik. Iz Krajine sam. Još nemam posao, nemam vozačku dozvolu, nemam ni kola. Ovde nemam rodbine. Ali, imam potrebu. Moja potreba je za sad jedino što u ovoj zemlji imam. To je moj đed. Teško je to objasniti, ali za sad nema ni potrebe da Vam sve objašnjavam. Pokušaću da budem jasan i kratak. Moga đeda nikada nisam vidio. Bio je srpski četnik u jedinicama Vojvode Đujića. Uspio je da u redovima Dinarske četničke divizije izbjegne sigurnu smrt koju bi mu poklonila komunistička partija nakon dolaska na vlast.
Da skratim, čuo sam da je sahranjen u srpskom groblju negdje blizu Čikaga. Evo, samo nakon nekoliko dana boravka u Americi, želja mi je da se poklonim đedovom grobu. Možete li mi Vi pomoći?

– Slušaj, brate Milovane – odgovara prota – sjutra u devet sati budi ovdje. Sjedamo u kola i idemo u manastir Sv. Save u Libertivilu. Vjerujem da ćemo tamo naći grob tvoga đeda. Dogovoreno? Izvini, ovde nema rakije, ali, sako si za kafu, biće.

– Hvala, ne pijem ni kafu ni rakiju.

Narednog dana bi onako kako je i dogovoreno. Ravan put, obrađene njive s obadvije strane i želja da se stigne što prije okupirali su misli saputnika. Vrijeme od pedeset minuta oteglo se u vječnost. Ipak, stiglo se. Još u vožnji prota reče gostu:

– Moraćemo, prijatelju, da svratimo u kancelariju manastirskog groblja, kako bi smo saznali gdje se nalazi grob tvoga đeda Obrada Majkića, ako je tamo sahranjen, a vjerujem da jeste – objašnjava prota.

U ovom groblju postrojena je brojna srpska vojska. Mnogi od onih koji su nekada bili postrojavani za smotre i prozivke sada su postrojeni na padini ovog svetosavskog svetilišta, daleko od ”Starog kraja”. U jednoj vrsti, negdje u sredini počiva Obrad Majkić.
Svečano i pobožno cjelivanje spomenika propratilo je nekoliko krupnih i vrućih suza. Iza toga – tišina. Zatim Milovan polušapatom govori:

– Đede, oprosti! Nekada, dok sam još uvijek bio nezreo i pogrešno obaviješten, znao sam da te osuđujem. Nisam znao da mrzim, ali te nisam uvijek volio. Nikada nisam razumio zašto si ostavio babu i moga oca. Pitao sam se zašto ne dođeš. Ili, zašto…zašto…? Zašto nisam smio da kažem nikome odakle mi novo odijelce. Poneki paket donošen je noću našoj kući. Zašto…? Nisam to mogao da shvatim. Da! Učili su me da si banda, da si narodni neprijatelj. Sve je to od mene stvaralo mladića koji je osuđen na stid i prećutkivanje isitne da imam đeda, tamo negdje daleko. A baba, kao svaka mudra baba. Nerado je, samo kad mora, pominjala da posotojiš i tamo negdje daleko živiš. Kasno sam shvatio da je ćutala da bi sina i mene sačuvala.

Kratak zastoj i brisanje suza.

– Đede, svi moji košmari, sve nejasnoće u shvatanju najvažnijeg, nestali su kobnih devedesetih godina prošloga vijeka. Bio sam na odsluženju redovnog vojnog roka ondašnje države. Kao i kod svih drugih, na kapi je bila crvena petokraka.

Opet tajac! Sveštenik mu priđe i svoju ruku položi na njegovo rame.

– Brate Milovane – kaže mu tiho – dobro činiš. Smiri se, ali idi do kraja. Kaži đedu šta osjećaš i misliš. Ne govoriš grobu, već đedu, jer on je svojom dušom ovdje sa nama.
– Hvala, oče. Sada želim da i vi čujete ostatak onoga što želim da kažem đedu.
Dakle, kao vojnik pod zakletvom trebalo je da branim državu, a država popucala po šavovima. Nigdje osvajača i okupatora. Pa od kojeg i kakvog neprijatelja treba da branim državu? Odnosno, koga da branim kad države više nema? I, shvatim: neprijatelja ne treba tražiti, sâm se predstavio. Koliko je neprijatelj propale države, toliko je neprijatelj i srpskog naroda. Taj narod opet treba braniti od istog neprijatelja.

Đede, puče rat, rasu se vojska. Svako na svoju stranu. Ja sa svojima. Dobro reče jedan naš komšija. Da davne 1941. godine nije bilo vaše borbe, đede, nas danas ne bi ni bilo. Isto kao vi onda, i mi smo sada svoju nejač i svoja ognjišta branili od iste ”braće u jesdinstvu”, zakletih dušmana.

Pobacasmo s kapa proleterske značke (kad su to uradili komandanti i komandiri, prije toga malo je ko smio) i stavismo srpsku zastavu na čelo. Mnogi i kokarde. Jesu li ih pravili ili vadili iz drvenih sanduka, ne znam. Možda je bilo i jedno i drugo.

Đede moj dragi! Da ti ne ode, za grob ti se ne bi znalo. Sad stojim pred njim. Ali, da znaš, babinog groba nema. Da li su oni koji su je odveli i usmrtili to neđe zapisali, ne znam. Groblje nam je razoreno, krstovi polupani. Nema više ni tvoga sina, moga oca. Na spisku je nestalih. Sve što nestane treba da se nađe. I nađe se sve osim nestalog čovjeka. Samo čovjeka kriju kad nestane. A sam ne može da se pojavi ako nije živ. Još čekamo na izvještaje zaduženih za to.

A ja, đede, krenuo za tobom. Vidim da se ovdje više brine o grobu nego tamo o živim ljudima. Vidim, nema mjesta pokraj tebe, ali, kad za to dođe vrijeme, biću ja tu negdje u blizini, u drugoj parceli, Ne ljuti što ovo ispade kao da se zaričem da se više u rodni kraj ne vraćam. Jer, kako prilike kažu, niti ću smjet, niti ću imati đe da se vratim.
I na kraju, đede moj, nešto sam ti donio.

Vadi iz džepa zamotuljak, razvija bijelu maramu iz koje se rađa i prosijava srpska kokarda. Polaže je pažljivo na đedov grob i veli:

– Ovim slavnim srpskim znamenjem, kojem su se u velikim ratovima klanjale najveće svjetske sile, potvrđujem, dragi đede, da ni ja nisam bio izdajnik i da sam sa ponosom pod njim vodio ljute borbe za spas na smrt osuđenog srpskog naroda, našeg ognjišta i srpske nejači. Poklanjam ti ovo, đede, uz molbu da mi oprostiš što su me drugi učili da te ne volim. Slava ti i hvala! Samo, naša istina je tužna. I ti i ja borili smo se pod istim znamenjem za istu stvar, a evo nas u ovoj prostranoj zemlji, ja još na njoj, a ti pod njom, bez ičega onoga za što smo se borili. Da je ova ista zemlja drugačije krojila i šila, ti ne bi ovđe ležao, a ni ja ne bih planirao da ti se pridružim. Opet ću ti doći!

Prota ga podsjeti da bi bilo dobro da se odsluži pomen za pokoj duše đeda Obrada. Uz to, kako mu Milovan reče, dodade i nekoliko imena, bar onih za koje se zna da nisu na listi nestalih, a nema ih na broju. A nestali će se možda nekad pronaći. Bog zna! Grijeh je da se stave na spisak pokojnih ukoliko se još ne zna šta je sa njima bilo.

U tišini, na kraju pomena, širom groblja blagi lahor pronosi molitveno pojanje ”Vječnaja pamjat.”

Specijalno za ”Glas Kotor Varoša” piše:

Protojerej-stavrofor Dragan Veleušić, starješina hrama Svetog Save u Milvokiju

 

PODELI