Protojerej stavrofor Dragan Veleušić: Neđo u Americi

0

MILVOKI, 10. aprila – Šta ću ja ovdje? Zašto me niko neće? Zašto sam u ovoj noći sam u ovoj maloj sobi sa osjećanjem da sam proklet i osuđen? Ja, nekada ponosan na snagu i ljepotu, pun životne snage, čamim na polovnom dušeku bačenom na pod, zurim u sijalicu bez zaštitne maske, koja visi sa plafona. I ta sijalica mi liči na nešto što nikome ne pripada i ne treba. Nekada govorljiv i šaljivo đavolast, kao šilo koje nikome ne da mira, sada kao trupac ležim niže nego što to treba u normalnim uslovima života. Ćutim i pitam zidove: šta ću ja ovdje? – prebira u sebi čovjek.


Eto, tako, negdje u Americi, iznad jedne dimljive kafane čiji je vlasnik Srbin, u sobici koja je, po dobroti srca vlasnika, samo skrpljena za prinudni smještaj, pružio se i prebira u mislima po ovom svijetu i sebi u njemu mladi Neđeljko, jedan od novodošlih u ovaj grad sakriven u bujne šume i parkove.. Čovjek koji je barem u jedno siguran, a to je da je u pravo vrijeme i za pravu stvar založio svoj život, a bez zlih namjera u srcu i želeći da zla nestane i da dobro caruje u srcima svih ljudi ovoga svijeta. Sve što je činio misli da je činio u borbi protiv zla. Sve je vagao na kantaru obraza, poštenja i časti.

Sva zla poslednjeg rata, kakvih je svaki rat pun, izrodila su poratnu djecu u vidu gubitnika svega što se imalo, sticanja lične karte prognanika i premještanje sa jednog kontinenta na drugi. I, evo, tu je što se od svega dobilo. Samoća, siromaštvo i gorčina u duši – opet ovaj mladi čovjek pokušava da sastavi kockice.
– Dođoh ovamo u želji da pobjegnem od svega što sam vidio, čuo i što mi se uselilo u pamćenje, a rovi po pameti. Pokušah da pobjegnem od strijeljanja očima, od riječi koje ponižavaju i osuđuju, od osjećanja koje nečijom silom od čovjeka čini gubitnika, stranca u svojoj kući i kome ovaj humanitarni svijet otvara vrata svih kontinenata. A sve od čega bježah donesoh sa sobom. Da sam sve to bacio u duboki okean, došlo bi za mnom. Moja zemlja, moja kuća, iako razorena, još su moji. A ja stranac i ovdje i tamo.
Došlo vrijeme oranju, a oranja nema. Neki, ne znamo koji, po našim putevima i njivama prosuli neku biljku gdje je nikada nije bilo. Po njivama trnje, voćnjaci zarasli u šiblje, u šumu zasađenu nagaznim i poteznim minama niko ne smije da kroči. A sve može da oživi. Kao oni koji su krčili i čistili poprišta koja su držale najveće sile svijeta na Kajmakčalanu ili Ceru, može Srbin da se nosi sa miniranim šumarcima i ambrozijom. Ovdje bez posla, živi se od skromne socijalne pomoći, po milosti humanitaraca, a ne smiješ da zaspiš. Svaki san je zavičaj, preznojavanja po potiljku, trzanje u snu i buđenje u strahu.
Riješi čovjek da se vrati kući, u rodno selo, u koje, kažu, mnogi su se vratili, nacionalno opet izmiješali i žive po pravilu demokratske tolerancije i trpeljivosti. Uostalom, time su uslovljeni svi obećani i mogući programi opravke, izgradnje i napretka kojem nas uče neki novi humanitarni okupatori.
– Ima ljudi – razmišlja Neđo – biće posla i mirnijeg sna. Tamo sam rastao, tamo mi je toplije. Da ovdje prodam nemam šta, ponijeću manje nego što sam donio. Avionsku kartu za ovamo platio sam u ratama, a za tamo ću odjednom. Za toliko sam sačuvao. Dok još ima zdravlja, treba se spasavati.
– Šta ćeš ti ovdje? – pita ga prvi daljni rođak koga sreta na putu prema svojoj oronuloj kući.
– Čuo sam ja da stižeš kao povratnik. Gdje ti je Amerika, gdje su ti dolari? Ti bi da nađeš posao, da radiš i zarađuješ?! A, ja?! Da ti ustupim moj skromni posao? Slušaj! Bilo bi ti bolje da nisi dolazio. Ti i ne znaš, ali već te mnogi ne vole iz ljubomore koju su u sebi zacarili povodom tvog odlaska u Ameriku. Vele, blago njemu. A ti se vratio. Bolje ti je da se tamo vratiš, a mi od tebe nećemo tražiti ništa. Ako li ostaneš, psi će te pratiti režanjem, a djeca gađati kamenjem. Baš ona djeca koja nemaju oca, a nemaju ni hljeba. I ona su čula kako je tebi ”bježanjem” u Ameriku mnogo dobro, a ona željna hljeba – unio mu se u oči rođeni i soli mu pamet.
– I još nešto da ti dodam. Kad si se pouzdao u dobrotu onih koji su nas zasuli uranijumom po grobljima, kućama i gradovima, od kojeg broj oboljelih od opake bolesti raste, kod njih si trebao i da ostaneš. Nama će biti kako je bilo, kako jeste i kako bude. Srećan ti put.
Stao mlad čovjek i pita sebe i ovdje:
– Šta ću ja ovdje?”
Vratio se u Ameriku. Opet u istoj sobi, na istom polovnom dušeku bačenom na pod, leži i tone u nemiran san uporno ponavljajući u sebi:
– Pa, kuda i kako? Ni tamo ni ovamo!
Prosulo se nebo, lome gromovi, vjetar povija stabla. Svjetlo je ugašeno, ali munje kao blicevi fotoaparata nađu svaki kutak ove male sobe u koju se odozdo iz kafane useljava miris dima, alkohola i skromne kuhinje.
Na kraju, pred san, negdje oko ponoći, riješi da se sutradan upiše na kurs za kamiondžiju, pa – kabina i drum. Na svu sreću imaju testove i na srpskom jeziku.
Najteže je pored kuće biti beskućnik, pored zemlje biti bezemljaš. Ali, svuda je zemlja Gospodnja. Čuda se dešavaju bez naše volje, ali uvijek nečijim zaslugama!
– Valjda sam i ja zaslužio da mi se desi neko malo čudo. Da imam hljeba i sa hljebom, bez obzira gdje živio. Daće Bog – utonu u san Neđo u ovim mislima.

 

Protojerej stavrofor Dragan Veleušić, stalni dopisnik ”Glasa Kotor Varoša” iz Milvokija

 

PODELI