Protojerej-stavrofor Dragan Veleušić: Pomaže Bog, moj brate Gavrilo!

0

MILVOKI, 26. oktobra – Po pozivu srca i po nalogu savjesti, a po naredbi rodoljubivih Srba Srednjeg zapada sjeverne Amerike, ne prođoh ovoliki put da bih došao tebi, Gavrilo, jer si uvijek sa nama, naš brat i komšija, kum, rođak i saradnik, svuda gdje Srbi žive širom zemljinog šara, pa i u Milvokiju.

Nisam tebi došao, Gavro, jer gdje god se izvija dim iz srpske badže u ovome svijetu, tu si i ti, rame uz rame domaćina kuće.

Ne dođoh ni tvojoj kući, brate Gavrilo, jer si temelje zakopao i sljeme podigao gdje god se Srbin rasprtio i odlučio da se nastani, od Grahova do Čikaga, od Toronta do Johanesburga, i od Sidneja do Vankuvera. Skućio si se i u svakom srpskom srcu ovog širokog svijeta.

Terezin si, dragi Gavrilo, preselio na Cer, Kolubaru, Krf, Kajmakčalan, Dinaru i Pađane. To što si tjelesno prestao da dišeš u Terezinu bio je samo znak da te jedno mjesto ne može držati niti zadržati, da ti je duh neukrotiv, da sva ropstva prestaju i da si samome sebi naredio da rasnosiš plamene ugarke ustanka, bojne poklike, oštre poglede i zastavu slobode sve do poslednje srpske krovinjare u zabitima buntovnog Balkana.

Jednom je slavni Stojan Novaković rekao: ”Ko nam je kriv što smo napravili kuću na sred puta, pa ko god prođe o nju se očeše!” Mnogo se puta ispostavilo da nije baš tako. Ne mora srpska kuća biti na sred puta da bi se neprijatelj Srpstva i Svetosavlja samo o nju očešao. I pod zemljom su je uvijek tražili da je iz temelja dignu i da je više nema. Tako je i tvoja kuća, Gavrilo, bila prva meta onima kojima samo tvoje ime ugoni strah u kosti, ledi krv u žilama i koji žale, samo ih sramota da priznaju, što im nisi rod.

Eto, podigosmo ti rodnu kuću još jednom. Ustvari, ne tebi. Bio bi to grijeh opet Gavru sputavati i određivati mu gdje mora da boravi. Široko ti je polje pod kapom nebeskom, Gavrilo brate, i svuda ti je kuća gdje Srbin boravi. A ovu kuću, na tvom rodnom temelju i ognjištu podigosmo da svakog ko ovuda prođe, pa i orla neboparnog, podsjetimo da mora da zastane, skine kapu i nazove Boga Gavrilu Principu, jer je on tu prvi put zadojen majčinim mlijekom.

Nećemo žaliti ukoliko je neko opet bude srušio. Dizaćemo je ponovo. To će nas, daj Bože, poslednji put podsjetiti da se opametimo i sa jednim otvorenim okom svaki svoj san odsanjamo, jer još nam prijete, još nam zlo spremaju i nestanak sa lica zemlje žele oduvijek u istoj školi obučavani, istim oružjem naoružani i svim bojama premazani neprijatelji Pravoslavnog Istoka, kome na grudobranu vjekovima bdije i stražari sokolovo oko svakog zdravoumnog i slobodoljubivog Srbina prvoslavne vjere.

Pozdrav Gavrilu od svih Gavrila! Ima ih svuda u svijetu. Ne kažem Zbogom Gavrilo nego doviđenja u Milvokiju, Čikagu i na svakom mjestu gdje Srba po svijetu ima, jer ima te u svakoj srpskoj kući. Odavde ću od Gavrila otići Gavrilu, isto onako kao što sam od kuće došao kući, a kući idem od kuće. Pored slavske ikone, u svakom srpskom domu, ikone zaštitnika doma i poroda, na straži je Gavrilo Princip iz Obljaja, gdje mu je Vrhovni štab do daljnjeg.

Gavro, samo zovi, svi će sokolovi biti srećni da postanu žitelji Obljaja. Slava ti Gavrilo i kod Boga i kod ljudi!

Protojerej-stavrofor Dragan Veleušić, starješina hrama Svetog Save u Milvokiju

PODELI