Protojerej stavrofor Dragan Veleušić: Vojvoda Tešanović nije prodao vjeru za večeru, nije izdao ni Boga, ni Kralja, ni Otadžbinu

0

KOTOR VAROŠ, 2. avgusta – ”Glas Kotor Varoša” integralno objavljuje govor protojereja stavrofora Dragana Veleušića, starješine hrama Svetog Save u Milvokiju (SAD),  na osvećenju spomenika vojvodi Lazaru Tešanoviću, komandantu četničkog odreda ”Obilić”  na Čemernici:

Duhovni i narodni vođi, braćo i sestre, Rode moj ljubljeni,

Na ovom stradalnom mjestu do kojeg nije lako doći, ali sa kojeg se vidi pola svijeta, saborujemo danas ni protokolarno pozvani, ni silom dotjerani, niti kao posmatrači. Sabrala nas je ljubav prema svome imenu i prezimenu: imenu srpskom i prezimenu pravoslavnom.
Ima neko ko živi na ovoj vjetrometini i odoljeva naletima i vjetra, i groma, i nerodice, i uljeza i naljeza, bezdušnih vlastodržaca stranog i domaćeg porijekla i svakog drugog zla, koga neizmjerno volim i kome iz daleka svijeta dođoh u pohode. Reći ću vam i ko je to i šta ga čini velikim:

– Rođen u srpskoj kući od čestitog oca domaćina i poštene majke domaćice;

– U stasanju zavolio svoje bregove, kamenjare, bujadnice, livade, jele i omorike, dolove i ravni;

– Radovao se svakom rađanju zore i ispraćao sunce na zalasku;

– Za svakog komšiju i poznanika uvijek imao osmišljen nadimak, a svome konju, svojoj ovci i svome govečetu od milja nadijevao imena;

– Rastao u kostrijetnim i suknenim ponjavama, pod glavom jastuk punjen slamom zobenom imao, a ispod njega mirišljave kruške, karamutove i jabuke čuvao;

– Ako ga ne vidi, kumu kapu skidao kad mu kraj kuće prolazi, za svaki slučaj;

– Svadbu pravio kako se moglo. A kako god se moglo, bivalo je kako i drugi rade;

– Svoju djecu na vrijeme krštavao. Očenaše i druge molitve činio i druge molitve učio od matere i babe;

– Za Krsnu Slavu cijele godine odvajao, jer, Krsno je to ime, ne d’o Bog da nema;
– Znak krsta na sebe i svoju dječicu stavljao i u tuzi i u radosti, kad mu sve ide za rukom, i kad ga zlo i propast snađe;

– Zaklinjao se uvijek s vjerom u Boga;

– Bez pisanih ugovora najozbiljnije poslove sklapao i držao svoju riječ zbog brka i obraza;

– Bez pozivke se u rat prijavljivao;

– Sa saborcem krompir iz luga i pregršt vode dijelio;

– Za slobodu se borio, znajući da ako za nju i pogine, kao zaostavštinu makar nadu ostaviće djeci;

– Lične želje i interese Otadžbini i Srpstvu uvijek podređivao;

– S borbene linije i bojnog polja se povlačio samo po naredbi nadležnih starješina;
– Sve zadatke na samo Srbinu svojstven način uspješno završavao, čuda činio i najpogubnije situacije varao i živ se vraćao;

– Vladici i svešteniku, bez obzira koji je, ruci prilazio i blagoslov tražio;

– Kad se moralo, časno umirao u borbi sa pjesmom na usnama i osmijehom na licu;

– Svojim kostima omeđavao srpske vjekovne zemlje i izdajnicima se u snovima javljao;

– Muke mučio zbog nemoći da šta učini kad odrodi trguju grobljima, manastirima, opjevanim čukama i gorama.

Pošto ste ga svi prepoznali, neću ga više ni opisivati. Čovjek o kome govorim jeste srpski kućanin, orač, kosac, čobanin, drvosječa, mlinar i preldžija – srpski četnik Ravne Vrhovine. Nije bitno gdje je rođen, da li je još živ ili nije, kako mu je ime. On je taj koji nije prodavao vjeru za večeru, nije izdao ni Boga, ni Kralja, ni Otadžbinu. Nije nikad trgovao ni sirotinjskim hljebom ni vojnim tajnama. Nije imao račune po svjetskim bankama dok narod gladuje. Nije u manastir ulazio sa rukama na leđima.

To je časna ljudina, sila borac,
Srpski domaćin, srpski četnik, Dražin i Lazin vojnik!
Tome i takvome neka je slava i hvala.
Ako je u borbi pao ili već umro, vječan mu pomen.
Ako je živ ruku mu ljubim.
U stavu mirno pokorno ga pozdravljam!

Iz kuće ovakvih ljudi izašao je, među ovakve ljude stao, ovakve ljude postrojavao i za ovakav narod borio se po pravilima srpskog viteza sažetim u odličju ”čojstva i junaštva”, čovjek čijim sjenima se danas klanjamo, Vojvoda Lazar Tešanović.
Dobrotom i ljubavlju prema Rodu bio je ispunjen, a dobrota je jedina investicija u ovom svijetu koja ne nosi rizik i koja kao ulog nikada ne gubi. Sjećanje na dobre ljude i ovakve čelnike jeste raj na zemlji iz kojeg nas niko ne može istjerati, niti ga od nas oduzeti.

Gospođe i gospodo, braćo i sestre, LjUDI, na kraju i ovoj gori na kojoj stojimo i svim srpskim gorama zelenim neka je hvala: i za utočišta koja su nam davale, i za tajne koje su za nas čuvale, i za gromove od kojih se dušman stresao, i za njedra u koja su srpske junake pohranjivale. Dok je gora – biće i hajduka, dok je hajduka – biće i slobode, dok je slobode – biće i Republika Srpska, a dok nje ima – opstaće časni i ponosni srpski narod. Dok se sjećamo svjesnih žrtava kao što je Vojvoda Lazar Tešanović, živjeće u nama i obaveza da budemo časni rodoljubi, koji i kad oru i kad svoju nejač brane ostaju čista obraza i ponosna lika. Ako ne budemo takvi, gubimo moralno pravo da im imena izgovaramo.

Vi ih ne vidite, ali ja osjećam da su s nama danas i mučenici kao što su Stanoje Borojević, Radomir Vuković, Dušan Grbavac, Pejo Komljenović (samo neke da pomenem) i mnogi drugi koji stradaše samo zato što nisu mogli i htjeli da se odreknu imena i prezimena. I pred njima danas stojim u stavu mirno. Bili su to sinovi ovih vršeljaka koji nisu mogli pri zdravoj pameti da pristanu na ”bratstvo i jedinstvo” sa onima koji su u Jasenovcu srbosjekom izgradili najveći srpski grad pod zemljom i jedini konclogor za djecu u istoriji svijeta. Vrtlozi istorijskih silovanja malih naroda i u takve vode su nas uvlačili. Naše pristajanje pokazalo je samo da smo ljudi koji se ne svete. Normalno, za sve se plaća cijena. Valjda smo se naplaćali. Više ništa kao milost ne molimo. Sve što imamo stekli smo domaćinski. To domaćinski mora i da se čuva. U krajnjoj liniji, to ne pripada samo nama. To pripada i onima koji su svoje živote dali za bolje sutra budućih naraštaja. Od Kosova, preko Mišara, Suvobora, Albanije, Kajmakčalana, Ravne Gore, Koridora, pa sve do ovoga časa pisani su krvavi udžbenici za one koji dolaze. Neka i ovaj dan bude učionica u kojoj učimo kako biti spreman za maturske ispite nacije na kojima niko od nas ne smije da padne.

Želio bih da vama svima koji me čujete na kraju dam jedan savjet koji će vas učiniti ako ne srećnijim onda bar sigurnijim; sigurnijim i za vas i za vašu djecu i vaše unuke. Kada je Austrija zauzela ove krajeve krajem 19-tog vijeka, Srbi su na nesreću odgovorili radom i zajedništvom. Poslije nekoliko godina po austrijskoj okupaciji u Bosni i Hercegovini bilo je 100-tinak milionera – svi Srbi. Kad prođete Banjom Lukom, pitajte za imena koji su kao poslovni ljudi i trgovci postajali nesebični zadužbinari i neimari i gradili ljepotice od građevina, ali i u svaku postavljali kulturne, nacionalne i druge za narod potrebne ustanove. Takav treba da bude i vaš današnji odgovor na pritiske i nasilja.

Radite vrijedno, radite pošteno, radite zajedno, otvarajte firme i trgovine, šaljite djecu na najbolje škole u zemlji i svijetu, ali u škole u kojima se diplome ne kupuju, već su potvrde položenih ispita zrelosti i stručne spremnosti za narodne i državne poslove. Takođe, učite djecu da je sreća ovdje i da treba svoje bogatstvo ovdje da donesu i ovdje ga uvećavaju. Stvarajte bogatstvo da bi vas svijet poznao, prepoznao i poštovao. Sa tim bogatstvom ćete kada bude potrebno, a vremena nema mnogo, kupovati pri-jatelje i oružje, ako ga ne bude dovoljno da svoje domove i živote branite i odbranite. Ako vas neki, strani ili domaći, u vašem radu ometaju i sprečavaju, čitajte zakone i branite se kroz pravo, ili na svaki drugi način koji moral dozvoljava. Ne dozvoljavajte pohlepnicima, stranim ili domaćim, da vas drže u siromaštvu ili prisiljavaju da radite za strance za koricu hljeba. Postanite svoji gospodari i sve što stvorite čuvajte za sebe, svoju porodicu i svoju zemlju.

Narode, kao nikada ranije tako i danas, ne svetimo se, učimo se da sa svima drugima i dalje možemo da živimo, ali to ćemo moći samo ukoliko nas ima. Ne varajte se misleći da nema onih koji bi rado da nas kao narod sahrane vo vjeki vjekov. Neka nam Crkva bude majka, a Bog Otac. Nikakve rijeke i nikakve granice ne smiju da nas kao narod razdvajaju. To ne smiju da budu samo neke dodirne tačke, već tkivo koje nas spaja. Srbija Majka nije daleko, a mi koji po svijetu živimo bliži smo Vam nego što mislite.

Budimo ljudi, ali shvatimo: koliko sami sebe poštujemo – toliko će i drugi ljudi poštovati nas. Čovjek je čovjek – ako je čovjek, pa makar ne bio Srbin. A jedan veliki čovjek danas nas je na ovoj čemernoj gori okupio da saborujemo. Uvijek saborujmo u ime Boga, u ime Slobode i ljubavi jednih prema drugima.

Odmaraj, Vojvodo, srpski narod Ravne Vrhovine nikada ti neće dati da umreš!

Protojerej stavrofor Dragan Veleušić, starješina hrama Svetog Save u Milvokiju (SAD)

FOTO GALERIJA SA OSVEĆENJA SPOMENIKA VOJVODI LAZARU TEŠANOVIĆU: