Protojerej – stavrofor Dragan Veleušić: Zbogom, dobra moja Bosiljka…

MILVOKI, 30. januara  – U prisojnom i pitomom dijelu grada na pola puta do Divljeg Zapada, pod prozračnim nebom, sa ponekim ogoljelim drvetom, prostrlo se i spava jedno groblje koje nosi ime Groblje Dobre nade. Sopstvenog mira radi, Srbi su se ogradili asfaltnom cestom koja njihovu parcelu odvaja od svih drugih. Ima ta kuća samo jedno predsoblje, ulaz u malu ali uvijek prometnu radnu sobu u kojoj više od stotinu godina službuje od vatre zaštićen orman sa knjigama sa svim podacima o onima koji tu prebivaju, ali i više soba pod svodom nebeskim, ali uredno pobusanih, širom ovok velikog groblja. Svako ovdje u knjige upisan našao je svoje mjesto u svojem sobičku.

Prostrla se ova srpska soba, jedna ledena ledina, u čijem središtu dubi granitni biljeg koji priziva pravoslavne Srbe i dično stoji kao znak pripadnosti. Povisok tamnoputi stub sa likom Svetoga Save, sa isklesanim likom njegovim i crkvenoslavjanskim slovima ispisan tropar Puti vo vodjaščago… stražari pomno i svima koji oko njega leže utvrđuje nadu da nisu otišli daleko.
Šta je daleko? Daleko je kad neko u bespuću ovoga svijeta odluta od sebe samoga. Daleko je kad se neko zbuni i samoga sebe upita ko je. Daleko je kad neko ne zna gdje je i zašto postoji. Daleko je i najgore kad se neko osjeća osamljen. Biti sam isto je što i ne postojati.
Na ovom pečatnom mjestu razdaljine su nestale. Svi su na istom mjestu. Grčki monah Porfirije poruči: Kada umrem bićemo bliži, jer smrću razdaljine nestaju.

Starcu Milovanu od prostora ostala je samo humka njegove Bosiljke na ovom groblju gdje se revizije mirovnih dogovora završavaju tišinom, a osim toga ostao mu je daleki put kući, tamo gdje se rodio, gdje je postao čovjek i doživio nezasluženi progon. Tamo će ovih dana, sam star, sam tužan i sam odlučan.

Čučnuo starac Milovan, združio svoj očinji vid sa plamenom svijeće na grobu svoje Bosiljke, ne miče ni trepavicom, dugo čuči, smrknut i smrznut i šapuće joj:
– Eeeh…, draga moja Bosiljka! Šta ćeš?! Šeset godina braka u poslušnosti, poštovanju, rađanju, teškom privređivanju, kućenju i napretku prekide nesrećni rat. Uze nam sina, uze nam zeta, uze nam sve! Uze nam i pravo da umremo ondje gdje smo ponikli. Zar je i vidokrug i zorni pogled praskozorni morao da nam otme? Zar njivu đedovu, ako joj već brazdu makar ne čepam jednom u godini, ni da pomilujem pogledom sjetnim? Tu je što je! Ali, ja ću, Boso moja, da umrem tamo gdje sam se začeo! Ovi ovde, Boso, sve su nam dali. Nema šta, hvala im. Ni gladi, ni studeni, ni potrebe! Tablete svih boja, oblika i veličina daju nam džabe. Da… Samo, … lako je tebi, ti to ne vidiš i ne čuješ više, sramote nas mnogo! A ti znaš, i oni znaju, da nismo neljudi. Zavidim ti. Blago tebi. Odmaraj. Ja sam došao, mila moja Bosiljka, da te zamolim za oproštaj. Nećemo o ničemu iz našeg zajedničkog života. Bilo je što je bilo, ali, eto, jedno drugom smo uvijek pomogli da se od stida i sramote zaštitimo. Donese nas usud u ovu tuđinu, pritiskoše godine, tebe bolest umori, a ja… šta ću… patim. Patim, draga moja i mila Bosiljka, patim što, poslije deset godina, još uvijek osjećam da sam ovdje samo gost, gost koga su prisilili da bude gost.
Ovako ne mogu dugo! Odem do crkve, kad ovi mladi imaju vremena da me odvezu. . A nije to često. Spavaju umorni od posla, od djece, od pijančenja i zabava. Šta ću? Ne mogu ih natjerati. Pošteno rečeno, hvala im za sve. Nisam ja u prilici da zahtijevam.
I, tako… Bosiljka! Teško mi je što ne mogu da čujem šta bi mi ti rekla. Da, tako jeste, ali otkad ti ode, postade mi bliža. Potrebnija. Nekako, ljutim se na se što se nisam u životu s tobom više dogovarao. Bog zna, možda bi, opet, sve bilo isto, ali ja bih možda bio mirniji.
I… šta sam ti, ustvari, htio reći!?
Ne brini za ovu mladež. Eno, mali praunuk naš Jovan već odavno prohodao. Zna kad mu kažeš: dođi ovamo. To što voli one nji`ove crtane, pusti, nek se zabavlja. Ja i ti to nismo imali, a da jesmo, ko zna koliko bismo vremena na to proveli. Biće dobro.
Nego, znaš šta, Bosiljka? Ja idem. Idem kući! Ubi me tuga. Odoh da skončam tamo gdje sam se zaživio. Nema mi druge. Kako bez tebe, ako pitaš? Tako! To što si ti ovdje duboko pokopana, ne mijenja stvar. U srcu te nosim. A tamo, kraj onog gaja, gdje me čekaju đedovi moji, ja ću čekati tebe.
Čekaću te ili živ ili mrtav. Čekaću da mi te donesu. Ako budem imao snage, nadgledaću kako ti kopaju novu raku u kojoj ću da ti ušuškam kosti. Ako te donesu kad i ja već budem otišao s ovog svijeta, počivaj u miru, a tamo, odakle se niko nije vratio, i gdje svi, kao i na ovom groblju, miruju u miru, stisnuću te i prigrliti za vječnost.
Do skorog viđenja, Boso moja.

Struje vjetrovi, njišu se grane, šumi neko američko jezero u blizini, a Milovan klečeći ljubi busenje ledene i još vlažne zemlje iznad kostiju svoje Bosiljke.
Još koji dan i smiriće se u majčinom krilu. Tamo odakle je bez molbe za useljenje ovamo došao. Tamo gdje su mu rekli da on nije odatle. Ako su mu oduzeli pravo da tu živi, ne mogu mu zabraniti da tu umre!

 Protojerej-stavrofor Dragan Veleušić, starješina hrama Svetog Save u Milvokiju (SAD)