RADE BERAK: OD KOTOR VAROŠA I GRABOVICE, DO KNEŽEVA I BERAKA

9

MELBURN, 5. novembra  – Ponedjeljak je bio poseban dan za Grabovčane, koji su hrlili u Varoš zbog pijačnog dana. Neko je išao da nešto kupi a opet neki su sami prodavali svoje proizvode. Oni srećniji su mogli začas autobusom da stignu u Varoš, a mnogi su koristili konjska kola, opciju koja je bila mnogo jeftinija, ali rizičnija u slučaju padavina. Meni kao klincu skoro uvijek je bilo žao konja koji su imali nezahvalan zadatak da vuku prenatrpana kola ljudi i robe.

GRABOVICA

Za mene lično, odlazak u Varoš je najčešće značio šišanje kod berberina po imenu Braco ili, u izuzetnim prilikama, slikanje. Ipak, najveći događaj je bilo tamanjenje mirisnih ćevapa u lepinji, čiji opojni ukus osjećam i u trenutku dok ovo pišem. Naročito je bio omiljen banjalučki ćevap sa onom čačkalicom zabodenom na vrh lepinje, umočene u saft prilikom pečenja.

KOTOR VAROŠ

Naravno, u finansijski boljoj situaciji znali smo da kupujemo i patike u prodavnici ‘’Borovo’’ u kojoj je šef bio Brane Kovačević, suprug jedne od najomiljenijih i najlepših nastavnica – Igbale. O cipelama nismo smjeli ni razmišljati; bila je to misaona imenica za klince moje generacije za koju su novi gumeni opanci bili ono što je Louis Vuitton za današnju populaciju.

Varoš je imao svoju ljepotu koja je privlačila mada je geografski oduvijek bio osuđen da se širi u dužinu jer mu okolne planine sa obije strane Vrbanje nisu davale mnogo prostora da ide u širinu. Bilo je i pesimista zbog kožare, koja je u to vreme bila žila kucavica kotorvaroškog kraja, ali je i zagađivala grad. Međutim, mnogi su u njoj nalazili uhlebljenje, pa je ja, sa današnje vremenske distance, doživljavam kao nešto pozitivno.

FK MLADOST KOTOR VAROŠ

Fudbalski klub ‘’Mladost’’ je bio sportska atrakcija Kotor-Varoša i okoline. Ne sjećam se ko je u njoj od Grabovčana igrao osim Radoslava Đekanovića Tice nakon mog odlaska iz rodnog sela, tek po priči poznanika, a mnogo godina kasnije, putem medija i Interneta, zaključio sam da je u pitanju bio nekada dobro organizovan i jak sportski kolektiv.

Drugi, da tako kažem gradić, koji je deo mog života u ranoj mladosti je Kneževo, nekadašnji Skedner Vakuf. Kažem, gradić, budući da je bio znatno manji od Kotor-Varoša i, takođe, za razliku od Varoša, bio je mnogo partizanskiji nakon završetka Drugog svjetskog rata. Bila su to vremena kada se uz pomoć dva svjedoka dolazilo do boračkih penzija čak i za osobe koje nisu znale ni pušku držati u ruci i – još gore, mnogi od njih su u ratu bili djeca od pet do 10 godina starosti, a ranih 60-tih maltene ispadoše narodni heroji.

Kneževo, koje je imalo zdraviju klimu i čišći vazduh od Varoša i svojim prelepim četinarskim šumama bilo raj za oči i razglednice, ipak je, u suštini, bilo kasaba koja je spadala među najnerazvijenije u tadašnjoj BiH. Sa uskim makadamskim putevima i ne baš razvijenom inrfastrukturom nije bio atrakcija za turiste, osim možda hotel ’’Omar’’ koji je zimi, proglasivši se vazdušnom banjom, privlačio određeni broj Banjalučana. U toj šumi pored hotela i na obližnjim proplancima svojevremeno je Marjan Beneš trenirao, spremajući se za osvajanje evropskih i svjetskih titula.

Nedostatak vode je svakako oduvijek bio hendikep Kneževa u kojem su preduzeća poput ’’Progresa’’ i ’’Obnove’’ bila glavni izvori prihoda lokalnog stanovništva, dok su seljaci stočne proizvode po nekoj bagatelnoj cijeni prodavali zemljoradničkoj zadruzi. Nešto kasnije biće izgrađena i aluminijska fabrika i ona za proizvodnju pahuljica od žita što će povećati standard stanovništa.

Kneževo 

Imali su tamo i fudbalski klub ’’Progres’’ koji sam gledao u par navrata, ali nikada nije izašao iz okvira prosječnog opštinskog tima sa promjenjivim rezultatima. Doduše imao je poznato rivalstvo sa kotorvaroškom ’’Mladosti”.

Malo računa se vodilo o samoj komuni, kako se tada zvalo, odnosno o selima okolo Kneževa. Ona prema Banjaluci: Vukovići, Čarići, Rađići, Otlovići, Malići… su oduvijek bila u povlašćenom položaju dok su opet ona prema jugu, odnosno Travniku, poput Imljana, Borka, Golog Brda… smatrana vukojebinama, ostavljena da se snalaze kako znaju i umiju.

Ja sam jedan dio svog života, tačnije od 1964. do 1968. godine proveo u selu Golo Brdo. Ono se sastojalo od četiri zaseoka koji su nosili imena: Golo brdo ili Brđani, kako ga je lokalno stanovništvo zvalo, zatim Mišići, Beraci i najmanje od njih, Bjeloševići, koji su imali svega pet-šest kuća. Glavni centar je bio u Brđanima u kojem su živjele lokalne glavešine, koje su sa funkcijama šumara, poljara, odbornika… izigravali lokalne šerife i imali svu vlast u rukama. Drugo po veličini selo, Mišići, imalo je poluosnovnu školu u kojoj je u to doba, Bog i batina bio Dragojlo Crnčević, učitelj, ali i pasionirani lovac, matičar, geometer, nadriljekar i šta sve ne.

Ja sam sa bratom Milošem pohađao prva četiri razreda osnovne u toj školi i zahvalan sam i dan-danas Dragojlu, koji nas je naučio prvim slovima, koji nam je bio drugi roditelj, često puta prestrog jer je u kažnjavanju koristio ruske metode sa pjeskom u ćošku, čupanjem za zulufe i šibanjem po dlanovima.

Sjećam se jedne anegdote vezane za njega. Dolazeći u školu jednog jesenjeg jutra, mi, radoznali đaci, pored puta začujemo jaukanje lisice koja se uhvatila u metalnu stupicu. “Herojski” je oslobodimo, ali na našu nesreću u tom momentu naiđe Dragojlo, postroji nas vojnički i “vaspitno izdeveta”.

Bio je to čovjek čvrstih komunističkih stavova, koji je iznad svega volio fudbal, ali je u cjelini bio pozitivna ličnost, dobar čovjek, kome sam zahvalan što je meni i mojoj generaciji pokazao pravi put u životu. Njegova supruga, mislim da se zvala Velinka, bila je nepismena žena ali, svejedno, mi smo je zvali učiteljicom i kad bi zatražila ko će joj sa udaljene česme donijeti kantu vode mi smo se prosto otimali ko će biti na usluzi. U isto vrijeme ona je bila zadužena i za to primala platu iz opštinske kase, za pripremanje užine za nas đake. Kukuruza iliti kuruza po grabovački, bila je tako tvrda da se slobodno mogla skotrljati iz Beraka do Grabovice bez straha da će se rasuti.

Pošto su to bila vremena neimaštine, Crveni krst je bar jednom godišnje slao garderodu koje je dijeljena učenicima u školi ali uvijek nakon što je “učiteljica” Velinka za sebe odabrala ono što je iole vrijedilo.

Mada je Golo brdo znatno zaostajalo za Grabovicom, prije nje je dobilo električnu struju, pa smo mi klinci znali kod učitelja Dragojla da gledamo fudbal. Dobro se sjećam utakmice finala KEŠ između Reala i Partizana. Dragojlo nam je dozvolio da ispunimo njegov tijesan stan i zajedno sa nama patio nakon nezasluženog poraza našeg tima. Ubrzo je crno-bijeli TV kupila familija Gojković iz Golog brda, ona iz koje sam imao školsku drugaricu Nevenku. Nevenka je bila deveto dijete u njenoj porodici, a samim tim i Titova kuma po utvrđenom pravilu i svake godine je za Novu godinu dobijala poklone. Kod Gojkovića smo po velikim smetovima zimi, brat Miloš, naš prvi rođak Slavko i ja odlazili i vraćali se noću da gledamo košarkaške utakmice Partizana i Zvezde, ne mareći što smo u povratku za Berake bivali suočeni sa zavijanjem vukova.

Beraci

U Beracima je prvi TV kupio Todin Berak, koji je u to vrijeme važio za najimućnijeg a njegov sin, sada pokojni Nedeljko, koji je bio učitelj u Bastajima, volio je jako sport, pa sam sa njim znao ostajati cijelu noć prateći događaje koji su igrani u različitim vremenskim zonama svijeta. Nedu sam već spominao u ranijim nastavcima i ne zato što mi je rođak već i zbog svega drugoga bio mi je veliki idol. Zbog njega sam i počeo navijati za Partizan.

Beraci su bili malo selo od nekih 20-tak kuća. Svi rodbinski vezani, tako da se nisu međusobno ženili i udavali. Svi su slavili Kuzmana i Damjena za krsnu slavu pa su jedni drugima odlazili kao položnici. Selo je smješteno na samom brdu, bez vode po koju su vučijama, natovarenim na konje i magarce, odlazili dva kilometra svakodnevno do izvora usred šume. Kasnije su počeli graditi betonske bazene u kojima se skupljala kišnica, koja je služila navodnjavanju povrća i napajanju stoke. Zbog oštre klime voćke tamo nisu mogle uspijevati, osim divljih krušaka koje smo kasno u jesen brali i ostavljali u sijeno ili slamu da ugnjiju. Moja majka Marija je od njih i kiselih jabuka pravila turšiju.

Kuće su bile brvnare sa oštrim krovovima alpskog stila, a zbog snijega koji je sa oštrih krovova vrlo brzo padao na zemlju. U svakoj kući je bila ogromna drvena kaca u kojoj su stanovnici stavljali za kiselenje po 500 i više glavica kupusa. Kupus, crni luk, krompir, ječam, pšenica, zob… bile su povrtarske kulture koje su tamo najbolje i jedino uspijevale.

Naročita pažnja je poklanjana stočarstvu. Svaka kuća je imala određeni broj ovaca, krava, konja, svinja, kokoški. Pravljen je kvalitetan sir od kojeg posebno treba izdvojiti okrugli poput točka žuti sirac, koji se na svakoj kući u većem broju, viseći na sunčanoj strani sušio i poslije za dobre pare prodavao zadruzi, ali i čuvao za odabrane goste.

Vremenom su Beraci odlazili u bijeli svijet i rijetko se ko vraćao osim kad ga uhvati nostalgija da po nekoliko dana ili nedjelja prošeta šarenim i mirisnim livadama, proplancima, gustoj crnogoričnoj šumi… Mi klinci toga doba bili smo zaduženi za čuvanje stoke i pomaganje u poljskim poslovima, pa smo često znali da otjeramo krave u pravo zelenilo koje se spuštalo do obala rijeke Duboke. Ostavljali smo na vrhu “stražu”, obično u liku neke djevojčice, a ostatak je provodio dan u brčkanju u, i leti, hladnoj rijeci. Zaista je to lijep i neopisiv kraj. Netaknuta priroda, bogatstvo koje je kako čujem i dan-danas neiskorišteno bar u turističke svrhe.

Mnogo puta, čuvajući kravu po imenu Plemenka koja nam je život značila, sjedeći na njivi dok je ona bezbrižno pasla, posmatrao sam u daljini vijugavu rijeku Vrbanju i cestu koja se pripijala uz nju, gledao u mlazne avione koji su ostavljali dugačke repove iza sebe i maštao kako ću i sam jednog dana odvijugati iz tog kraja…

Završavajući ovaj nastavak mojih sjećanja, grickam kuvani kukuruz i sjećam se pečenjaka iz Grabovice, naročito mladih koje smo znali i ukrasti iz znanih i neznanih kukuruzišta, pa su vlasnici često puta bez razloga optuživali jazavce i ne sluteći da smo mi klinci bili ti “jazavci”. Naravno, uz kukuruz se sjetih i onih nezaboravnih i slavnih perušanja kukuruza u jesen kada smo odlazili kod Mirkovića da pomognemo i gdje se uz pjesmu i veselje ostajalo do jutarnjih časova. Mnogi su od toga i žuljeve dobijali na dlanovima. Već sam na početku pisanija spomenuo da su Kosta Miljanović i moj ujak Boris Stupar sa svojim šargijama i grlom bili popularniji od Bitlsa. Pa još kad obuku one zvonarke farmerice četiri broja manje, sa zulufima poput Ringa Stara, bilo je to veselje za sva vremena… Eh, dobra stara vremena volim često da kažem.

Do čitanja.

Rade Berak,

Melburn 

 

 

 

 

 

PODELI

9 KOMENTARA

  1. Manite se sjećanja i prošlosti, gledajte kako da pomognete ljudima koji su ostali u selu. Sreća pa se dobar dio naših u svijetu snašao i mogli bi malo pomoći rodnom kraju. Od sjećanja se ne živi.

  2. E neka sam cuo da navijaš za Partizan. Sad si mi jos drazi. Puno pozdrava za Radu i njegovu divnu porodicu od zemljaka iz Ulma⚽️

  3. Da mi je jos jednu noc prespavati u Beracima, pa ne bi žalio umrijeti. Onakvog vazduha i ljepote nema nigdje.
    Pozdrav za sve koji jos zive u Beracima i bas me zanima ko je ostao jos da nam napišete.

  4. Ako ti ne valja tamo, vrati se ovamo i živi sa 500 maraka.
    Pusti bajke, ko je otišao ne vraća se više u ovu ukletu zemlju.

  5. Koliko uspomena na jednom mjestu. U jednom dahu sam ovo procitao. Izgleda da tek kad odemo u bijeli svijet i sto smo stariji, shvatamo ljepotu i znacaj rodne grude i zavicajnog neba.
    Radi naklon do poda.

POSTAVI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here