Rade Berak: Sjećanje na Grabovicu (6)

MELBURN, 10. juna –  10. jun, ponedeljak je državni praznik u Australiji, osim u Zapadnoj Australiji. Slavimo rođendan kraljice Elizabete II koja je inače suveren svih zemalja članica Komonvelta, pa tako i ove moje druge otadžbine. Kraljičin rođendan se uvijek slavi drugog ponedeljka mjeseca juna, osim, rekoh, u Zapadnoj Australiji gdje je Elizabeta nešto “mlađa” budući da oni slave 30. septembra. Bilo kako bilo, tek svi oni koji danas ne rade imaju plaćeno, a oni koji poput mene moraju biti na radnom mjestu, plaćeni su duplu dnevnicu, a neko i troduplu.

Melburn je okupan suncem, posle noći koja je za ovdašnje klimatske uslove bila prilično hladna. Mi ovdje hladnoćom smatramo 2-3 stepena iznad nule. Posmatram oblake koji iz daljine najavljuju da bi mogli poremetiti ovu nesvakidašnju idilu, slušam lokalni sportski radio kojem se javljaju slušaoci sa svojim viđenjem sportskih događaja preko vikenda i tako minuti teku polako ali sigurno.

No, da se poslije ovog romantičnog uvoda, vratimo onome zbog čega smo i počeli druženje prije izvjesnog vremena – preko bloga zvanog sećanja na Grabovicu, najljepše selo na svijetu!

U prošlom nastavku pisao sam o ljepoti Grabovčanki, svjestan da je to mač sa dvije oštrice, ali i svojevrstan izazov za svakog ko se iole bavi pisanjem. Napomenuo sam da sam svakako izostavio pojedine osobe ali uljudno pozvao čitaoce i moje savrmenike da se jave i budu direktni učesnici. Tako je mlada Vanja Berak, koja studira na Ekonomskom fakultetu u Banja Luci, inače ćerka mog pokojnog rođaka i prvog učitelja u Beracima, Nedeljka Beraka (o Beracima će biti riječ u jednom od sledećih nastavaka), javila da je i njena mama Draginja Đurić iz Mikanovića takođe bila, a vjerujem da je i danas, istinska ljepotica. Baš kao i njena sestra, a Vanjina tetka Dušanka. Đurićke su inače ćerke Đurđije i Nikole. Izvinjavam se Vanji i još jednom pozivam čitaoce da dopune moja sjećanja iz prostog razloga što niko, pa ni ja, nije u stanju vratiti film skoro pola vijeka unatrag. Jako poštujem Vanjinu reakciju i nadam se da će je i drugi slijediti.

I ne samo to, stigla je i reakcija mog nekadašnjeg školskog druga iz Vojne škole u Sarajevu Vaska Sipkovskog koji danas živi u Bitolju i koji kaže: “Školski, a kada ćeš malo opisati naš život i događaje iz Sarajeva?” To za sada, ne znam. Zavisi da li će mi urednik ’’Glasa Kotor-Varoša’’ dozvoliti uskakanje u druge sredine.

Reagovao je i moj sin Stefan, koji je rođen u Melburnu. Kaže mi: “Tata, zašto imaš ‘to much’ slova J u članku”. On je mislio na ijekavicu koju sam dozvolio urdniku da ubaci budući da sam ja još 1973. godine, polaskom u vojnu školu prešao na ekavicu koja je bila nekakav službeni standard u tadašnjoj JNA. Kasnije sam živio u Srbiji i Makedoniji prije dolaska u Australiju i moj ijekavski je sada davna prošlost. Sve u svemu to je sve lijepi srpski jezik sa bogatim dijalektima kakvim se rijetko koja nacija u svijetu može pohvaliti. Znači, ja i  dalje pišem u ekavici a urednik ima zadatak da prebaci u ijekavicu i to za sada nije problem.

Rekoh gore na vrhu, da se vratimo Grabovici. Gledao sam video prilog RTRS-a o Grabovici koji sam skinuo i ponosno pokazujem prijateljima. Možete zamisliti kako mi je srce zaigralo kad sam prepoznao neke likove, prije svih ujaka Borisa Stupara, potom njegovog kuma Čedomira Mirkovića i kumića Zorana. Divno je bilo vidjeti maljavsku rijeku koja tako ponosno “hrani” te vodenice, zatim tu ljepotu djevojaka i dječaka u narodnim nošnjama KUD “Sloga”, te novosagrađenu crkvu Rođenja Presvete Bogorodice… Ipak, mislim da nema priče o Grabovici bez Vrbanje, te divne, pitome i bogate rijeke koja ponekad zna da bude i surova što je dar prirode i ništa više. Ona vijekovima teče i žila je kucavica za sve Grabovčane ali u isto vrijeme i simbol kojim treba da se ponose. Njena pritoka Grabovačka Rijeka je cijelim svojim tokom vlasništvo Grabovice i njenih proplanaka i obronaka, koji se poput zaštitnog štita izdižu iznad nje i stvaraju nevjerovatan pejsaž i ljepotu prirode. Od samog izvora u Miljanovićima, ona nosi svu bistrinu ali i tajnu života i stradanja tih divnih, ponekad grubih ljudi i sve to, u nekom svom časnom trenutku, predaje Vrbanji, čini je većom i grandioznijom i šalje dalje u svijet.

Gdje na svijetu ima toliko broj vrba, lješnika, oraha i voćki koje sa Vrbanjom dijele i dobro i zlo? Gdje na svijetu ima tako čista pastrmka, pliska ili škobalj? Nema nigdje! Obišao sam pola svijeta, vidio mnoga čuda prirode, ali Vrbanja je jedna i jedinstvena. Mi smo joj se najviše radovali ljeti zbog kupanja, a najmanje u proljeće kada je znala poput probuđene nemani da odnese mostove, naročito onaj koji je tih godina mog života u Grabovici spajao istu sa Mirkovićima i dalje blatnjavim glibom do koljena, sa ostatkom Maljeve. I, uvijek su ljudi dizali novi, krpili stari… Život je tekao. To srebrnasto talasanje, tihi žubor i kaskade ni Nobelovac ne bi mogao opisati, niti slikar naslikati… To treba golim okom vidjeti i doživjeti. Grabovica bez Vrbanje ne bi bila najljepše selo na svijetu, niti bi Vrbanja bila to što jeste da  ne prolazi svojom velikom dužinom kroz Grabovicu.

Ne znam da li je u životu ona lipa koja se šepurila preko puta nekadašnje zadruge u Grabovici? Bilo je to sveto drvo. Svojim pirodnim kišobranom po imenu krošnja, štitilo je putnike koji su čekali autobus, a isto tako, čaj od njenih cvjetova je bio najukusniji. Mi klinci toga vremena smo u rano proljeće jeli njene sočne i ukusne listove. Debelo stablo, koje se poput sirene izvijalo nebu pod oblake, služilo je zaljubljenima da ostavljaju poruke  i na  vijek i vijekova pokazuju svoje osjećanje prema voljenim osobama. Koliko je samo srca probodenih Amorovom strijelom bilo u to kultno stablo urezanih. I ja sam jednom  nožićem, kojim je baba Mićinica ljuštila krompir, urezao isto to srce sa porukom: “Svim djevojkama koje ovo vide”. Verujem da je to u međuvremenu zaraslo ili je neki namrgođeni šumar poput lokalnog šerifa, sve to poništio u cilju zaštite zelene površine.

Mladi Grabovčani, naročito onaj muški dio slobodno vrijeme provodio je uglavnom igrajući fudbal. Omiljeno igralište nam je bilo na Lukama odmah ispod škole, gdje je Vrbanja pravila ogromnu krivinu i napajala tu ravnicu koja je uvijek bila zelena. Vrlo često smo znali da se podijelimo na “Partizan” i “Zvezdu” pa je tako i nastalo navijanje za jedan od ova dva srpska velikana. Nerijetko su sa nama igrali i nešto stariji momci koji su dolazili iz viših škola ili gastarbajteri iz zapadnoevropskih zemalja.

Najbolji fudbaler moga doba kojeg pamtim je Milovan Đekanović. Bio je to pravi vihor kad bi se stuštio po levoj strani,  a onda su iz njegove ljevice sijevali gromovi, a golmani mogli da odbrane samo ako bi ih kojim slučajem lopta pogodila u tijelo. Poslije njega dominantan je bio Novo Babić koji je takođe imao silovit udarac ali i prefinjen dribling. Sa Novom sam bio veoma blizak prijatelj, pa smo znali često da odemo u gornje Mirkoviće gdje smo na visoravni pikali loptu i kad bi se ista otkotrljala niz obalu kroz šumu bilo je ludačkog trčanja i potrage. Radoslav Đekanović, takođe moj školski drug i lični prijatelj iz tog vremena, bio je veoma jak u duelima i igra glavom mu je bila posebno jaka. Čuo sam da je kasnije napravio lijepu karijeru u kotorvaroškoj “Mladosti” što mi je jako drago. U te bisere sa loptom moram izdvojiti i Milana Petrovića, sina šumara Ilije, koji je bio baš tehničar. Pa, onda Milorad Brljić, Milorad Đekanović. Naravno bilo je tu i drugih dobrih i talentovanih klinaca, recimo čuo sam mnogo godina kasnije za Milana Đekanovića, pa neke momke iz Miljanovića, Krčića, Todorovića… Jasam bio neka vrsta korisnog igrača. Po sopstvenom ubjeđenju prilično brz jer sam kasnije u vojnoj školi pobjeđivao u kros trkama na Jahorini i imao sam dobar njuh za gol. Postigao sam dosta golova, neke od njih namještene i srećom, tek kasnije kad sam u Makedoniji igrao za jedan opštinski klub u jednoj sezoni, postigao sam ravno 88 golova. Možete zamisliti kakva je to liga bila kad sam ja postigao toliki broj golova? Bilo kako bilo svi mi nabrojani smo igrali za Grabovicu u određenim periodima i to je ono što me čini još ponosnijim na to prelijepo selo.

Ne bih u ovom nstavku da vas više zamaram. Treba odvojiti vremena pa sve ovo čitati. U sledećem nastavku pričaćemo malo o Kotor-Varošu, o Kneževu, Beracima… Do tada, ostajte mi u zdravlju i veselju. Do čitanja!

Vaš Rade Berak

Melburn

O autoru:

Radojica Rade Berak, rođen je u Grabovici sredinom prošlog veka. U njoj je završio osnovnu školu a po mnogima je, a pre nekoliko godina jedan od njegovih nastavnika Slobodan Janković će javno reći, možda i najbolji učenik svih vremena. Život će ga potom odvesti u vojnu školu u Sarajevo, pa na službu u Skoplje. U međuvremenu će vanredno diplomirati ekonomiju u Beogradu i studirati žurnalistiku na skopskom univerzitetu “Kiril i Metodij”. Godine 1982. se ženi Makedonkom Cvetom Avramovski iz porodice solunskog borca.
Godinu dana kasnije dobija prvo dete, ćerku Mariju, a početkom 1987. za stalno se naseljava u Melburnu, najlepšem gradu na svetu. Tu dobija i drugo dete, sina Stefana. Prve četiri godine u Australiji radio je mnoge poslove kako bi se skućio, a 1991. godine je sa pokojnim Đorđem Marinkovićem pokrenuo srpski nacionalni list “Srpski glas” čiji je urednik sa prekidima bio skoro 15 godina. Danas radi za sebe, ugovorno vezan za veliku firmu, a istovremeno je, kako sam reče, radi održavanja kondicije, šef dopisništva Portala ‘’SvetPlus’’ za Australiju (www.svetplus.eu).
Za 26 godina boravka u Australiji samo je jednom posetio otadžbinu i to 2003. i uglavnom je boravio u Beogradu gde mu živi najbliža familija. Grabovicu je samo nakratko posetio jedan dan i morao je zbog obaveza da se odmah vrati za Australiju. Dogodine planira ponovni dolazak sa suprugom i obećao je da će bar nedelju dana boraviti u Grabovici i njenoj okolini…
Kao čoveku od pera, poverili smo mu zadatak da kroz svoja sećanja opiše Grabovicu iz vremena dok je u noj rastao i živeo,  a na našu radost, on se i pored obaveza, prihvatio tog nezahvalnog posla… Ujedno, Rade nas je zamolio da oni čitaoci, koji imaju adekvatne fotografije,  potkrepe detalje iz njegovog pisanja, iste dostave ovom sajtu, na čemu ćemo im biti zahvalni.

 

Prethodne priče:

 

Grabovačka sjećanja (1)

http://www.glaskotorvarosa.com/pisma-iz-melburna-grabovacka-sjecanja-1/

 

Grabovačka sjećanja (2)

http://www.glaskotorvarosa.com/pisma-iz-melburna-sjecanja-na-grabovicu-2/

 

Grabovačka sjećanja (3)

http://www.glaskotorvarosa.com/rade-berak-sjecanja-na-grabovicu-3/

 

Grabovačka sjećanja (4)

http://www.glaskotorvarosa.com/sjecanja-na-grabovicu-4/

 

Grabovačka sjećanja (5)

http://www.glaskotorvarosa.com/rade-berak-grabovacke-ljepotice-5/

 

 

 

PODELI