MELBURN, 10. decembra – U prošlom nastavku obećao sam malo pisati o ličnostima koje su se na neki način isticale u Grabovici. Naravno, ovo je moje subjektivno mišljenje, koje će nehotično zaobići mnoge značajne face ali, kako je ovo otvoreni forum sa svima koji ova sjećanja čitaju, dozvoljavam svakom da ga dopuni svojim viđenjem.
Milisav Rakočević Mito je bio legendarni učitelj u Grabovici. Došao je iz Crne Gore poslije Drugog svjetskog rata baš kao i mnogi nastavnici i učitelji koji su bili Crnogorci: da spomenem Milana Kovačevića, Dušana Lojevića, Slobodana Rabata, Slobodana Jankovića, Milutina Jovića Mašu, Miluna i mnoge druge koji su bili nastavnici mojoj generaciji ali i mnogima poslije mog odlaska iz Grabvice.
Mito je bio zakon te naše osnovne škole, ali je uživao poštovanje, a kod mnogih i strahopoštovanje u cijeloj Grabovici i njenoj okolini. Bio je, rekoh, učitelj ali je zbog nedostatka nastavnog kadra bio i nastavnik za učenike od petog do osmog razreda. Mislim da je predavao matematiku. Bio je strog ali pravedan čovjek. Nije volio zabušante i neradnike.
Nas učenike je kažnjavao čvrgom u glavu, ali sam lično bio jedan od srećnika kome se to nikada nije desilo. Ima i jedna anegdota u vezi Mite u kojoj je učesvovala i baba Mićinica. Naime, moj pokojni brat Miloš i Radoslav Đekanović Tica, koji je bio naš veliki drugar, su se nešto pokoškali u učionici i uleti Mito i pljusne šamarčinu Milošu, a on jadnik, pošto je bio najmlađi u razredu, plačući i crvenog obraza otrči kući i poslije 20-tak minuta dolazi baba Mićinica sa sjekiricom koju smo zvali bradva i pravo u zbornicu gdje su sjedili nastavnici u pauzi između časova.
Uđe ona i pred svima kaže, uz psovku i to sočnu: „Ako mi još jednom pipneš unuka ovim ću ti presuditi“. U zbornici tajac, ni muva se nije čula. Mislim da smo tada bili šesti razred, tek Mito nikada više nije prst podigao na Miloša.
Međutim, pored sve dobrote i strogoće koja je bila za dobro nas učenika, na čemu sam ja i dan-danas zahvalan, Mito je imao i jedan porok. Volio je flašu više od svega i dešavalo se da i na čas dođe ’’pod gasom’’, ali je onda, da mi učenici ne bismo bili u šoku, određivao Nadu Narić ili mene da sjednemo za katedru i čitamo lekciju, ali i pazimo na tišinu u razredu.
Poslije završenog školskog dana Mito je obavezno odlazio do zadruge, a kasnije i kafane i nalazio srcu lijeka. Vjerovatno je ovaj dobri čovjek imao žal za nečim pa je eto utjehu nalazio u piću. Sve u svemu jako, jako pozitivna ličnost i junak mojih školskih dana.
Rade BERAK
