RADE BUNIĆ: 1999. GODINA

0

CIRIH, 6. aprila – Spadam u one koji bi se komotno mogli nazvati “reformisti”, koji su se od ubjeđenih ateista i agnostika, nekadašnje socijalisticke omladine tadašnje zajednicke države, reformisali u neku vrstu vjernika.

Nisu nam bile važne, a pogotovo ne prioritetne slave, vjerski praznici i obredi. Vjerovali smo da religija donosi zlo i razdor među ljude i narode.

Padom Berlinskog zida, formalne i neformalne granice između ta dva svijeta, nisu nam ostavili izbor. Jednostavno je ostala samo jedna “istina”. Istina moćne, klerikalne, kapitalisticke ideologije profita. Do tada svijet je bio podijeljen na dvije sfere. Prva, zapadna, zastupa, kao, vjeru u Boga i Demokrat(c)iju, a druga istočna, zastupa, kao, komunizam, odnosno nevjeru i diktaturu.

Negdje duboko u svakom od nas čuči ili vjera ili dilema, ima li Boga?

Pa nešto bi trebalo i moralo da bude?! Neko je stvorio sve ovo. Neko sve vidi. Neko se brine da sve dođe na svoje mjesto. Ako ne na ovom, onda na “onom” svijetu.

A onda su došle devedesete. Tužne i nesretne, kako kaže Balašević. O njima je puno rečeno.

Bivša naša  zajednička zemlja je postala prvi poligon, probni balon za treniranje sile i nametanje “slobode”. Kasnije su slijedile neke druge: Irak, Libija, Ukrajina, Sirija, sve do današnjih dana i Venecuele.

Ovaj tekst je posvećen 1999. godini i bombardovanju te zemlje. Zemlje, koja se, rasporena i  raskomadana, otkinutih djelova, krkljajući u krvavom samrtnom času, još zvala Jugoslavija.

Čini mi se 19 najjačih  zemalja svjeta, udruženih u najmoćniji vojni savez, preko noći, beskrupulozno, nadmoćno, bezobzirno i drsko odluči da, iz vazduha, uništi ostatke te zemlje. Ne pitajući za žrtve, nedužne ljude, djecu, stare i nemoćne… A oni su dakle ti, ti  koji su kvazi zastupali ”vjeru” u Boga, demokrat(c)iju i slobodu, za razliku od onih sa Istoka, što su kvazi, bili nevjernici i “komunisti”?!

Ništa politički, čisto ljudski, postavljalo se pitanje: Kako je moguće da NIKO na svjetu ne reaguje? Da se ne pita: zašto?

Zašto tri mjeseca neprekidno uništavaju jednu cijelu zemlju, cijeli narod? Bez dozvole i odobrenja UN?

Sjećamo se da je euforična kampanja imala šifru: Milosević, navodni zločinac, navodni ratni huskač, navodni krivac za sve. Pa znali su gdje je. Lokacija poznata. Zašto su uništavali mostove, pruge, fabrike i ljude? Pitanje koje je lebdilo u vazduhu: ZAŠTO niko ne reaguje, zašto se ne bune intelektalci, studenti, mirotvorci, borci za slobodu? Zašto se ne bune nevladine organizacije, koje će posle toga prosto zavladati tranzicijskim mukama istočne Evrope?

Čini  se da od tada, od tih dana NEPRAVDE, neljudskog iživljavanja nad nemoćnim i sigurno NEDUŽNIM ljudima, koji se sa zemlje ne mogu braniti od pomahnitalih vazdušnih napada, da od tada BOG (ili Nebo, Priroda ili Sotona), svakodnevno  šalje DUG na NAPLATU tom i takvom čovječanstvu.

Zvuči pomalo suludo, ali svi cunamiji, požari, poplave, potresi, vulkani, suše i kataklizme, kao da poručuju: Sve jednom dođe na naplatu. Ako se nemoćne, male zemlje i narodi ne mogu suprotstaviti nadmoći, nepravdi i sili, ima neko ko očito može.

A to su Bog i priroda.

Zato sam postao vjernik i ne žalim zbog toga. Makar religiju i dalje smatram  najvećim zlom čovječanstva. Ali religija, zatvorena iza bedema gdje caruju pedofilija i glad za duhovnom dominacijom nad običnim smrtnicima, nema  nikakve veze sa pravom, istinskom vjerom u Boga.

To bi konačno morali shvatiti ovi fanatici, svih vjera i nacija.

Inače će nam Bog oduzeti pravo na zemlju.

Rade Bunić, stalni dopisnik ”Glas Kotor Varoša” iz Ciriha