KOTOR VAROŠ, 18. juna – Iz Njujorka smo nekim sporokotrljajućim klepetalom doletjeli do Las Vegasa. O tom čudu u srcu Nevade mogu se napisati romani, a pošto je smisao ove kolumne u PORUCI, moj utisak je da je Amerika sebi napravila sve, pa i Rimsko carstvo i sva ostala svjetska čuda u srcu svoje pustinje.
Prvo, da Amerikanci ne putuju i ne troše svoj novac, a drugo, da cjeli svjet dolazi kod njih. I kockajući ili samim boravkom u preskupim hotelima, njima ostavljate dolare! Las Vegas se ne može opisati, to se mora ili vidjeti ili nagađati u mašti. Nakon par dana boravka u Caesars Palst (Rimsko carstvo-u malom), nastavili smo put preko pustinje za Kaliforniju, u oko 250 km udaljeni Los Anđeles. U Americi se obilazi i pretiče sa obje strane, sreća da je Goranu ovo peti put ista ruta.
Penjući se na vrh brda Holliwood, pitao sam se gdje je Mirina i Goranova kuća. Vratile su se neke slike iz osamdeset treće. Kavkaz, ulazi momak i pita me da li su bili Cukić i Bajaga? On je reditelj, radi neke spotove. Iz Beograda.
”Ne, oni će doći kasnije, a dotle, jarane, sjedi ovdje, kraj ove Zagrepčanke, Furlanice, naše legende i čekaj”.
Ona je rekla: “Može Rade zašto ne, mjesto je slobodno, i ja sam slobodna“.
Sad su muž i žena. Zajedno su prošli sunovrat nesretnih devedesetih i sve što su sobom iste donijele. Ali, srećom, sad su ovdje negdje, na obroncima ispod slova: „Holliwood“.
Nagovorio sam sina da obavezno vozi u Overland Aveniju, jer čitajući Šerbedžijinu knjigu “Poslije kiše”, saznao sam da tamo ima neki naš lokal, naš čovjek, koji drži ćevape i da je iz Banja Luke.
Mali neugledni prostor, kao da smo ušli u ”Bobas” sedamdeset i neke. Dva usporena tipa kartaju u ćošku (odmah sam znao da je jedan od njih gazda), konobarica prilazi, uz Haaj Gajs, ali ja brzopleto pitam: Imate li koktu?
”Da, da”, odgovara. Naša je. U hodniku, prema toaletu, slike. Gazda sa Šerbedžijom, Bredom i Angelinom, Divcem, Halidom jednim i drugim. Nisam mu se javio. Ali mislim da bi trebao častiti Šerbedžiju ostatak života, jer mu je napravio nevjerovatnu reklamu. I inače Rade je napravio, čini mi se, jako puno reklame, ali nisam siguran da li baš za prave stvari i u pravom smjeru? Tu mislim na uloge negativaca sa Istoka… Ali posao je posao. Tražio sam njegovu kuću na putu od Santa Monike prema Malibu i razmišljao opet o Kavkazu. Rade(kao i ja) iz Bunća (kao i ja).. Jugonostalgicar (kao i ja)… Ali, bila je jedna kolumna na tu temu, da je ne ponavljam.
Imali smo isplaniran dan, trebali smo na Long Beach, ali na radiju su objavili da danas igra Galaxy protiv HLCity. Sjetih se da tamo igra Zlatan Ibrahimović, jedini fudbaler nakon Dragana Džajica, koji me je fascinirao. Krenuli smo iz Westwooda, mene su ostavili u sport centru: Dignity Heath Sports Parku. Raj okružen palmama, na ulazu bronzani kip Dajvida Bekama.
Kao i kod Mire Furlan i Rade Šerbedžije, tako je i Zlatanov život zaista poučna i nevjerovatna priča. To dobro znaju svi gastarbajteri širom svjeta, posebno u zapadnoj Evropi. Šta znači, kad nisi Müler ili Smit ili Andersen… Nego ti prezime završava na ( IĆ ). Njemu zahvaljujući, svi igraci iz Ex-Yu širom svjeta, na dresu ne nose više ono C nego (ch) Da sam Marko Marković onda bih napisao Zlatanu hvalospjev, ali ovdje je tema nešto drugo.
Na toj utakmici je bilo oko 60 hiljada gledaoca, od kojih veliki broj na dresu nosi njegovo ime, sa brojem 9! Neshvatljiva popularnost, naravno u američkom stilu, sve začinjeno glamurom.
Meni je najfascinantnije bilo saznanje da su na utakmici doslovno cijele porodice: djed, baka, sin, majka, djeca. Djeca u kolicima. Svi dostojanstveni, fino obučeni, radosni i veseli. Pjevaju. Nema zvižduka, nema vrijeđanja, pogrdnih riječi. Skandiraju Zlatanovo ime.
Usput, od Njujorka, preko Las Vegasa do Los Anđelesa, nigdje nisam vidio grafite po fasadama. Jeste da smo se kretali finijim kvartovima, ali, kod nas i po Knez Mihajlovoj i Baščarsiji šaraju bljuzgotine.
Nova fascinacija i za mene potpuno neshvatljiva činjenica je da u UCLA Campusu, koji se nalazi između Westwooda i Bewerli Hilsa, između nekoliko hiljada studenata iz cijelog svijeta, raznih boja kože, kosookih, plavih i garavih nismo vidjeli ni jednog neočešljanog, neurednog, nadrogiranog, poluošišanog, ofarbanog, sa iglom u obrvi ili allkom u gubici? A stalno sam živio u ubjeđenju da sve to što srećem po Evropi, da to dolazi “OD TAMO”. Ponovo se sjetih Raste i sličnih spodoba, budi bog s nama, odakle su oni isplivali? Ko su im uzori i odakle su?
Na povratku u naš hotel, prošli smo pored Bewerli Air. Cream de la creme. Zagrađeni zelenilom, uz šum vodopada i cvrkut ptica, tu su smjesteni najbogatiji ljudi ove planete. Rich and beautifull. Malo je reći da je to RAJ na zemlji… Tada, u tom času i na tom mjestu, postalo mi je kristalno jasno da bi neko mogao ovako živjeti, negdje neko drugi mora za ovo CRKAVATI. Od jeftinog rada, izrabljivanja, potlačenosti i obespravljenosti. Ali, ovo nije SAN. Ovo je java. Stvarnost.
Za one koji se ne bude, ili se ne probude – nema nade! THE END! U ovom našem vremenu. U nekom idućem-možda…
Poruka ove priče (naravno, za mlade čitaoce Glasa ”Kotor Varoša”): Ako imate talenta, a onda i upornosti, volje, želje i jasnih vizija, sve je dostupno i ostvarivo…
Zato su sad u Los Anđelesu i Mira Furlan i Rade Šerbedžija i Zlatan Ibrahimović. A ako nemate nista od toga, a želite u Ameriku, opet ima rješenje. Svake godine 55.000 dobije Green Card.
Znam, jasno je i meni da nisam završio ovu priču. Ostalo je puno nejasnog i nedorečenog. Kao i inače, u našoj svakodnevnici. Na koliko vrućih pitanja, jednostavno nemamo odgovore.
Dok se vi mučite tražeći te odgovore, ja ću maštati o Miri, glumeci kao Rade i žonglirati kao Zlatan.
Rade Bunić, stalni dopisnik ”Glasa Kotor Varoša” iz Ciriha
