RADE BUNIĆ: AMERIKA I MI (1)

0

CIRIH, 22. maja – Sačekao sam nekoliko dana da mi se utisci slegnu, da bih mogao koliko-toliko objektivno napisati ovaj kratki serijal o Americi, u dva nastavka.

Pošto smo boravili u tri  destinacije koje su obično meta turista iz cijelog svjeta: Njujork, Las Vegas i na kraju Los Anđeles. Malo je reći da mi se vrtilo u glavi, ne samo zbog sedamdeset spratova Rokfelerovog tornja, rotirajucih barova, nego cjelokupnog utiska koji se nametnuo.

Na brodu koji sa Menhetna  prevozi putnike na ostrvce do kipa slobode, stvarno sam se u jednom trenutku glasno zapitao: da li sam ovo sad ja (taj tamo na brodu) ili sam ja onaj mali dječak sa Boraka, što svaki dan pješači 16 kilometara, po blatu, kiši i snijegu do škole u Maslovarama?

Život je čudo, to je najjednostavniji način da se opiše stanje nas, provincijalaca, kada se nađemo  “na mjestima” o kojima  smo samo sanjali ili ih gledali u filmovima.

Pogotovo mi je bio problem kad me, otvoreni i ljubazni domaćini, pitaju odakle dolazim? Šta da kažem? Iz Švajcarske (odakle objektivno dolazim i imam švajcarski pasoš) ili  iz neke tamo Juge, nekog Zagreba gdje sam nekad živio, ili još dalje od nekog Kotor Varoša, da ne pominjem Borke i onog malog sto pješači u školu?

O Americi možemo govoriti u turističkom smislu, o Tajms Skveru, Sedmoj aveniji, Hard rok caffeu, Central Parku, o svim čudima Las Vegasa ili čaroliji Holivuda, Beverli Hilsu, Santa Moniki ili Long Biču.

Moja namjera je da nekako osvjetlim sam pojam “Amerika” i  nas  u toj priči.

Sjećam se da smo gore na Borcima, u osnovnoj školi, početkom sedamdesetih, dobijali mlijeko u prahu  “iz Amerike”. Bilo je nevjerovatno. Mi sa onih brda, gdje je Bog bio darežljiv u odnosu na nas i prirodu, gdje smo imali livada i pašnjaka u izobilju, gdje smo mogli imati svoje mljeko, dobijali smo ”umjetno”. I to iz Amerike. Nisam siguran da će čitaoci povezati ove dvje opaske, ali upravo taj detalj me pratio kroz Ameriku. Sve što se vidi je umjetno, stvoreno njihovim (američkim) umom i rukama. Od zgrada, u strogo „poredanim“ avenijama, koje su kao makete od papira, od glamuroznog  kipa slobode (francuskog poklona)…

Ja, kao prosječan Balkanac, psujem Amere „zbog sveg zla koje nanose drugima“, divim se negdje podsvjesno Rusima, pa i Kinezima, ali na palubi već spomenutog broda za Liberty Island, prilazi mi žena i na našem jeziku me moli da je slikam. Ispod Broocklinskog mosta, takođe, čuje se naš jezik. U holu Caesars Palace u Las Vegasu, neka žena iz Novog Sada takođe moli da slikam nju i kćerku ispred vodoskoka. Tamo gdje se ukrštaju 7 Av-46 street i Broadway srećem jarana iz Bosne…

U Americi, ”sve moj do mojega”. Na nedavnom putovanju po Rusiji, odnosno Kazahstanu, ne sretoh ni jednog našeg čovjeka, turistu.

Ovaj serijal se zato i zove „Amerika i mi“.

Mi, bez izuzetka, svi jedno pričamo, drugo mislimo, a treće radimo, kad je ta Amerika u pitanju. Svi bi da je kao nekako politički kritikujemo, našu rusku braću hvalimo, a onda kupujemo enormno skupe karte za Njujork ili Las Vegas, ostavljajući hiljade dolara u njihovoj kasi, dali nam ne pada na um malo krenuti i „na istok“, nešto eura, ostaviti „braći Rusima“, da malo „podupru“ rublju.

Najdrastičniji primjer koji mogu pomenuti je WTC Cortland, mjesto gdje su bila dva znamenita tornja koje su 11.9.2001. „srušili teroristi“. Od nastale ruševine, od dvije rupe, Ameri su napravili – vodopade.

U idućem nastavku ćemo, između ostalog, malo o Mominim galerijama po Njujorku i mom drugu, u  207 East 32 Streetu, o Veneciji i Egiptu u pustinji, o Holivudu…

Rade Bunić, stalni dopisnik ”Glasa Kotor Varoša” iz Ciriha

foto galerija:

 

PODELI