Rade Bunić: Gastarbajterska

1

CIRIH, 7. marta – Svi se sjećamo svojih malih kasaba, varošica i sela iz kojih smo došli u ovaj strani, zapadni i “obećani svijet”, puni nade, poleta i snova.

Na zabavama, slavama i ostalim okupljanjima, koja su sve rijeđa, prisjećamo se tih naših dolazaka i motiva  koji su nas doveli ovdje gdje smo sada.

Kotorvaroška čaršija,  sa pijacom pored Vrbanje,  mi je prva asocijacija na pojam gastarbajtera. Na ulazu je bila mesnica, pred kojom se na visokom panju sjeklo pečenje. Zagrijani ponekom ljutom, gore u “Bobasu”, sredovječne  “jugošvabe” ,kako smo ih zvali, dugih zulufa, u kariranim šarenim kaputima, sličnim šeširima uskog oboda, zelenim košuljama, teatralno i nadmeno su zapovjedali “kilu po glavi”. A onda bi sjedali u svoje zelene Taunuse crnog krova i jurili po prašnjavoj cesti za Vrbanjce, Plitsku, Gariće, Orahovu itd.

Na ”Rokovu” u Zabrđu ili na vašaru u Večićima, u šatorima nisi mogao  od njih doći na red da naručiš pjesmu. Makar me uvijek oduševljavalo sve što je izvorno, tada su mi omrzli Mica Trofrtaljka, Halid i Kitić i to sve zbog “jugošvaba”.

Idući pješice sa vašara nosio sam mali kožni tranzistorčić u ruci i odmarao dušu  od preglasne muzike u šatorima. Vrijeme “jugošvaba” je davno izumrlo, vrijeme Ljube Zemunca i Zlatka Bagarića, kao  i vrjeme dugih  zulufa, Taunusa i svilenih košulja, samo mentalitet je ostao skoro  isti.

I danas kad dođete na zabavu kao iz mračnih vremena, pojave se razni  bendovi  i „pjevaljke”, koji kukajući za vukovima i ”međedima” iz zelene šume, propalim i izgubljenim bitkama i rezanim venama“pale” svoje zemljake rodnom grudom i zavičajem.

A  zemljaci, s flašama piva poređanim na stolu, poluosušenim pečenjem, sa suvim lepinjama u užeglom ajvaru i sparenom luku.

(nastaviće se)

Srdačno vaš,

Rade Bunić, stalni dopisnik” Glasa Kotor Varoša” iz Ciriha

1 KOMENTAR

Comments are closed.