RADE BUNIĆ: GODIŠNJICA STRADANJA PORODICE ZEC U VRIJEME KADA JE KUKOLJ ISPLIVAO NA POVRŠINU

2

CIRIH, 8. decembra – 7. decembra 1991. godine, u Zagrebu, na Trešnjevci, u sred noći, krvoločno je likvidiran Mihajlo Zec (Srbin).


Iste noći, na Sljemenu,  monstruozno su ugašeni životi njegove supruge Marije, rođene Mesić (Hrvatica) i njihove kćerke Aleksandre.

Mihajlo, Marija i Aleksandra Zec

Drugo dvoje djece, Dušan i Gordana, uspjeli su nekako pobjeći krvoločnim ubicama, koji su bili lešinari Tomislava Merčepa, poznatog ratnog zločinca, hijene iz Pakračke poljane.

Ustaški krvnik: Tomislav Merčep

Poznavao sam Miću, mesara iz “Križevčanke” u Petrinjskoj. Zvali smo se ’’zemo’’, on iz Prijedora, a ja od Kotor Varoša. Visok, zgodan, nevjerovatno šarmantan i posebno darežljiv. Stalno nasmijan, ljubazan, korektan prema svima. Apolitičan. U ona šugava vremena, pošto mu je supruga bila Hrvatica, nije se ustručavao ni skrivao. Vjerovao je, kako smo često pričali, “da će sve to brzo proći”, da će nacionalizam sam od sebe nestati.

Nije se skrivao ni tu noć, kad su ga lešinari opljačkali.

Trčao je za kombijem, uzalud i naivno tražeći objašnjenje, za nešto što je lako objašnjivo. Ali, kakva fatalna greška, koju je, nažalost, platio životom. Samo zato što je bio ljudina, a ne kukolj.

Bio je svakodnevno gost, sa svojim mesarima iz obližnje tržnice Dolac, u  lokalima koje sam tada vodio: ’’Splavnica’’, ’’Harmica’’ i ‘ ’’Opatovina’’, u samom centru, oko tržnice Dolac. Koliko sam  naručio Karlovačkog piva, samo zbog njega i njegovih kolega, koji su bili najbolji potrošači.

Zbog toga, a i zbog prezmena, stalno sam se bunio u razgovoru  sa komercijalom, koja je tražila da naručujem isključivo Ožujsko.

Zločin nad Aleksandrom Zec

Bio sam već skoro godinu u Švajcarskoj, kada sam čuo tu gnusnu vjest. Prvo mi se pred očima pojavilo lice Muniba Suljića, gada, koji je takođe  imao pečenjaru, i koji je redovno, baš od Miće, dobijao najbolje meso. Suvonjavog krvoločnog lika, koji je očito, kao i mnogi,  u ratu isplivao kao kukolj na na površinu. Da “dijeli pravdu”, sad kad je dočekao “svojih pet minuta”. Kao i sav krvožedni šljam, kojem je rat bio jedini način da koliko – toliko stigne, one ispred sebe. Da stigne nedostižne. A to su mogli jedino sa haklerom u ruci, u mrkloj noći.

Inače, ti štakori  nisu imali nikakve šanse. Izjedala ih je ljubomora, zavist, mržnja, nemoć i inferiornost. U odnosu na ljude, kao što je bio Mihajlo Zec.

Ova priča o porodici Zec iz Zagreba ispričana je na jedan drugačiji način, osvjetljavajući je sa unutrašnje  strane. Slažući kristale, koji su ledili, ali koji, nažalost, još uvijek lede i zamagljuju, a time i zaklanjaju prave krivce, nalogodavce, zaštitnike i promotere  ovakve politike.

One koji i danas, poslije 30 godina, još uvijek sjedeći u najodgovornijim, rukovodećim stolicama, minimiziraju i relativiziraju nešto što se ne da i ne može ni umanjiti.

Kad kukolj ispliva na površinu, u uzavrelom balkanskom loncu, trebalo bi ga samo rukom zgrnuti da bi nam ostala čista balkanska čorba.

Rade Bunić, stalni dopisnik ’’Glasa Kotor Varoša’’ iz Ciriha

PODELI

2 KOMENTARA

  1. Radilo se o samoodbrani s obe strane po onoj cuvenoj :”Babo je toliko skicao da smo ga morali zaklati”.To ko shvata od Srba i Hrvata, na konju je.Ko ne shvata, jadna mu majka, njegova.

  2. Katastrofa sta se sve radilo i kakvi je idiota bilo u tom prokletom ratu
    Rade dobro si to napiso sve zlocince treba kaznit za takva gnjusna djela a taki je bilo i u nasem Kotor Varosu sa svi strana i sve i osuditi treba i zatvoriti u zatvor da imaju vremena razmisljat sta su uradili, nazalost za 13 Rujevcana niko nikad nije odgovaro

Comments are closed.