RADE BUNIĆ: Hvala ti Zdravko što postojiš, hvala ti što si naš!

0

CIRIH, 17. decembra – Nakon proslogodišnjeg nastupa naše najveće muzičke zvjiezde Zdravka Čolića u Cirihu, napisao sam kolumnu, koju bih sad možda samo trebalo ponoviti.

Ali ovaj nastup je bio kao po mojoj ličnoj narudžbi, vezano uz zadnji  autorski tekst na „Glasu Kotor Varoša“, kao protivteža, čista suprotnost, nekakvom nakaradnom marginalcu koga (nažalost) slijede milioni..

Dolaze i vraćaju se s lastama,

sunčani i nasmijani dani,

opet je u mojoj  duši proljeće…

Iako je zima sa malo snjega,  subota 8. decembar, pretpraznično okićeni trgovi Ciriha, poznati dekor, kobasice u pecivu i toplo kuvano vino.

Već od 18 sati spušta se kolona, prema dijelu Ciriha, koji se zove Dietikon, potpuno prepoznatljivih, redom nasmijanih, lica.

Iza otvorenih prozora, kroz prohladnu noć, gori vatra, vatra ljubavi, koja nas miluje kao pamuk.

A pošto je ljubav samo riječ, šarena kolona klizi prema Stadthalle, jer ako priđeš bliže, bolje vidiš njega! Pravu, istinsku zvijezdu bivše nam države i sadašnjih ostataka ili otpadaka.

Iako on kaže: ”Produži dalje”, većina, mahom djevojaka, naslanja se na ogradu, osjećajući se svaka, kao ”jedina”. O zar se nismo shvatili?

Eh, da mogu vratiti vrijeme, kao da se čita iz očiju dama zrelih godina, pored predivnih ljepotica, njihovih kćerki, koje za ručice drže treću generaciju.

Poslije večere u Molinu, gdje su svi gosti krenuli u istom pravcu i sa istim ciljem, stižemo. Ja i moje tri generacije ljepšeg dijela naše familije.

Neviđena gužva, vrlo dobro organizovanog spektakla.

Gledajući nasmijana lica, čovjek ne može da ne pomisli, da Zdravko Čolić kao sinonim  ljepote, dobrote, radosti, ponosa, ushićenja, časti… svu tu energiju prenosi na svoju publiku, takvom žestinom, da svi naši problemi jednostavno ostaju pred ulazom. Ispred vrata.

Jer,  on ”pjeva danju, pjeva noću” i umjesto ”pobjegnimo koji dan na more”, svi bježimo, barem za ova tri sata koncerta, u neke Podlugove, ili ”tamo gdje se vide Istra, Pula”… Ne, ”prvo ide Sarajevo, pa Beograd, pa tek onda Novi Sad”.

Ma ovdje ”možeš sve al’ jedno ne”. Ne možeš biti nezadovoljan, nesretan, ljut, tužan, agresivan… Kao zelena rijeka, pa  iako ponekad, ”naprosto se tuga desi, jer naprosto si tu gdje jesi”, pa onda ovdje ”živiš u oblacima”…

Evo opet zime, i nista nije bilo između nas osim nevjerovatne topline, koja je grijala srca nekoliko hiljada posjetilaca ovog nevjerovatnog  uzimanja i davanja.

O zar se nismo shvatili, da tebe čuvam za kraj?

Za kraj, naša djevojčica, iako rođena daleko od svega o čemu Čola pjeva, uporno želi da se slika sa njim!

Na satu je bilo dva časa iza ponoći i velika gužva na ulazu u garderobu. A on je, iscjeđen kao krpa, sjedio na klupi, jer počeo je pjevati u 22:20.

”Dal’ znaš da svoje srce navijam po tebi, merak mi je, ja nemam drugo, sebe ću dati”…

I eto, ništa od slikanja.. Opraštamo mu, jer toliku profesionalnost sa 67 godina  može pružiti samo Zdravko Čolić!

Kad Nebo stane i On će stati.

I ja ne mogu, sve i da hoću,  da pomognem svojoj zvjezdici,

kojoj je ženska vertikala familije Bunić (baka-kćerka-unuka) usadila ljubav prema svemu što ovaj čovjek, ova živa legenda, pruža nama.

Ja stalno mislim prestaće, ali izgleda da neće.

Hvala ti Zdravko što postojiš, hvala ti što si naš!

Čola je moj, jer mi smo južnjaci, po srcu pravi zemljaci,  po zvjezdama i pjesmama…

Za razliku od onog iz prošle kolumne…

Rade Bunić, stalni dopisnik ”Glasa Kotor Varoša” iz Ciriha

PODELI