Rade Bunić: Imigranti

2

CIRIH, 5. aprila – Švajcarcima  je potpuno nevažno ko ih vodi, bitno im je  kako oni od toga žive.

Za razliku od Balkanaca, kojima su puna usta politike i političara,  čak i na zabavama, opterećeni tim bremenom, u svojim radnim sredinama, ne prestaju pričati o temama rata, agresije, zla, pokušavajući uvjeriti svoje radne kolege, a posebno Švajcarce, o tome da su oni u pravu. Da su oni drugi za sve krivi.

Ovdje ne treba biti posebno pametan da bi se zaključilo ko je i s koliko uspjeha to radio. Nekoliko puta je u mojim tekstovima bilo rječi o tome, kao u tekstu “Oni kao (glupi) i MI (kao pametni)” i to je PORUKA ovih mojih tekstova – da svi mi, svojim radom, odnosom i ponašanjem, stvrajući sliku o sebi, zapravo stvaramo sliku o svom narodu!

I ta je slika stvarna, jedino mjerodavna! Zato se u ovom serijalu o dijaspori, gastarbaiterima i zemljacima došlo do imigracije !  Djelimični cinizam, koji se provlači između redova je zapravo pobuna, žal. Nije moguće da mi, kao narod koji je izrodio Teslu, Pupina, Milankovića, jedino što znamo i možemo da poredamo flaše piva po stolu i pjevamo  uz pečenje i pjevaljku.To nije i ne može biti jedino što znamo, što možemo i što želimo!

I kao što je konstatovano, to je samo manji dio. Onaj veći dio se jednostavno sklanja, povlači i integriše se u domaće! Pogotovo mladi, kojima je, kao što je navedeno, dosta borbi, ratova, mitova…

Paralelna slika se odvija  na Balkanu. Današnji mladi, ne žele, kao njihovi  očevi 1991. hodine mahati oružjem.

Jednostavno pakuju kofere i odlaze, kao i mi, koji smo otišli prije devedesetih, tražeći svoje snove, želje i nade! (pročitati sva tri teksta)

Za kraj: Niti svi imaju sreće da odu, niti svi trebaju otići. Neko mora i treba da ostane!

I  nije važno da li si tu ili tamo, bogat il siromašan.

Vazno je da si čovjek. Dobar čovjek stekne dobru porodicu, dobra porodica čini dobru zajednicu, dobra zajednica dobru državu i eto nas  na kraju. Pitanju svih pitanja i odgovoru svih odgovora!

Srdačno vaš,

Rade Bunić, stalni dopisnik „Glasa Kotor Varoša“ iz Ciriha

 

2 KOMENTARA

  1. Komentar ispod ovog je bio napisan za tekst “Gdje smo i kuda idemo”, ali nema veze. I ovaj tekst je Rade, dobar. Neko je lijepo rekao:”Kad je bio rat obični narod je morao ratovati, a neki su radili. Sad bi narod htio da radi, a ovi bi da ratuju”. Ima, Rade, rješenja za napredak, ali ih oni koji trebaju ne traže ili ne žele da čuju.

  2. Poštovanje, Rade, evo malo da se javim, a ako će kogod da se mršti zbog toga – briga me! Rade, tekst je odličan i u potpunosti sam ga razumio. A što ga mladi ne čitaju, Rade, oni nemaju kada – fejsbuče! Ili vrijeme, besposleni, provode u kafanama kada sav normalan svijet spava. Pa im svašta pada na pamet i svašta se dešava. Vidim da je i u K.V. nekidan, u sitne sate, bila tuča. No, dobro. To što sam razumio tvoj tekst zahvaljujem tome što sam prije oko 6 godina bio u Njemačkoj dva puta po tri mjeseca. Kad sam se drugi put vraćao kući želio sam samo to da se nikad više ne vraćam u Njemačku. Dobro je rekao onaj poznati kolumnista Denis Kuljiš: “Svakom normalnom zapadnoevropljaninu bilo koji balkanac je podjednako odvratan”. A posebno ne vole nas iz Bosne. I Rumuni su im draži od nas! Imao sam priliku upoznati “prave Nijemce”. Hranio sam se u restoranu meni bliske osobe, a tu dolazili svi mještani tog sela. Liječnici, inženjeri, razni profili. E, kad im kažeš da si “iz Bosne”(a moraš tako-taman posla da im ja govorim da postoji Republika Srpska, a mojim lošim engleskim) odmah te pogledaju poprijeko i kažu: Dosta smo mi vas pomagali, Nećemo mi vama više davati naše novce,… Jedan mi rekao: Jeste vi ubili Ferdinanda, ali smo mi imali još dosta drugih ferdinanda. U takvim razgovorima ja sam se, Rade, znao osjećati loše. Vidio sam da me tretiraju kao nižega. Njima su draža plemena iz Amazonije, Papua Nove Gvineje ili Afrike. O njima ima bezbroj emisijana televiziji. O Bosni nikad ništa. U tih 6 mjeseci ja sam intenzivno gledao tv i listao novine svaki dan (Hohenlohe zeitung). U tih 6 mjeseci bila je samo jedna informacija o Bosni. Bio je u pitanju neki problem, kriminal, na Sarajevskom aerodromu. A, valjda vidjevši njihov odnos prema Balkanu, mi sa područja bivše Juge smo se ujedinili. Svi se oslovljavamo sa “Zemo”. To ne mogu poremetiti nikavi problemi na Balkanu. Na stanici u Štutgartu meni Albanac sa Kosova kaže “Zemo”. I ja njemu takođe. Hoću da kažem da naši ljudi na Zapadu uopšte nisu opterećeni sa problemima na području bivše Jugi. Kao što bi se moglo pomisliti. Naravno, mnogi našu zemljaci nikad i ne dođu u priliku, kao ja, konaktirati sa njemačkim gađanima. To su ti naši radnici koji se izgube u sivom moru emigranata, azilanata, svih nacija i boja. Kako ono reko Ekrem Jevrić: Kuća poso, poso kuća. Da bi što više zaradio, pored drugih mogućnosti on niti šta čita niti prati internet. Pa da bi, pored ostalog, saznao šta ima u Kotor Varošu. Svo slobodno vrijeme mnogi koriste na dodatno, prekovremeno zarađivanje.Gubitak identiteta je definitivan. To počinje kada mladi bračni parovi steknu djecu i ona
    pođu u vrtić i školu. Tada sve ovisi od djece, a pogotovo kada ćeš moći doći u rodni kraj.
    Divim se roditeljima koji budu uspjeli svoju djecu govoriti srpski. Ona svoju sigurno neće(drugačije je, recimo, u srpskoj zajednici u Čikagu). I, tako, Rade, ne znam više ni šta sam sve napisao. Moram da završavam. Smatram da ćeš reći da sam u pravu da mladi nikuda odade me bi trebali mrdati kada bi imali primanja nekih 500 evra mjesečno. Naravno, usklađeno sa evropskim radnim vremenom. U tom slučaju bismo mi ovamo bili sretniji, a i vi biste, kada dolazite ljeti na odmor, vidjevši nas sretne, takođe bili sretni. I svi bismo bili sretni. A ne da se opterećujemo mnogočime, a čime ne bi trebali. Lijep pozdrav iz Dabovaca

Comments are closed.