Rade Bunić: Ljudstvo, Tesla, Borci i Udbina

Jedan od tih sjekača je bio i moj otac, Dušan Duško Bunić, koji je, kao i mnogi drugi, rano obolio od teškog rada, prehlada i zime

0

CIRIH, 6. maja – Dragi čitaoci ’’Glasa Kotor Varoša’’, još davno je Tesla rekao da samo dobrota (pozitivna energija) može spasiti čovječanstvo.


Ponukan jednim komentarom na moju kolumnu o majkama, sebi ću dozvoliti, nadam se da mi  nećete zamjeriti, malu posvetu nečemu što se zove ljudstvo. I naravno, mom neznanom drugu sa pseudonimom “Borci”. Iz ovog teksta, garantujem vam, možete izvući samo pouku da biti dobar – nije uzaludno. Dobro činite i dobrim će vam se vratiti.

Poslijeratno vrijeme, nestašica svega i svačega, a najviše stalnog zaposlenja, tjerala je ljude sa Boraka trbuhom za kruhom. Daleko od kuće, najviše u Liku, u šumarije Donji Lapac i Gospić. Obično su bili sjekači ili samarica.

Ovaj pojam traži objašnjenje, jer mladi sigurno nemaju čak ni predstavu o tome. To su bili ljudi iz brdskih krajeva: Boraka, Grabovice, Šipraga, Maslovara, Vrbanjaca, koji su imali konje. Konji sa samarima su bili jedino sedstvo za izvlačenje drva,

iz dubokih, kršnih ličkih šuma i jaruga. Kasnije su mnogi odlazili u pečalbu, u Njemačku, Austriju… Na slične poslove.

Jedan od tih sjekača je bio i moj otac, Dušan Duško Bunić, koji je, kao i mnogi drugi, rano obolio od teškog rada, prehlada i zime.

U danas tako popularnom izrazu “vrijeme mraka”, 60 i 70-tih godina prošloh vijeka, na Udbini je postojao Centar za rehabilitaciju invalida. Danas mogu slobodno reći da je bio konkurentan  najsavremenijim sličnim švajcarskim  ustanovama.

Moj otac se tu prekvalifikovao i osposobio za kinooperatera, završivši kurs u Beogradu, pa se zaposlio u toj bolnici na Udbini. Vrlo korektan, spreman da pomogne svakom i u svakoj prilici, na taj indirektan način je direktno uticao i na moj  budući život.

Godinama je pomagao jednu nepokretnu osobu u kolicima – teta Seju (Dragicu) Bojanić iz Bijelog Brda kod Osijeka. Ona se nije mogla zahvaliti na tolikoj pažnji i svakodnevnoj pomoći, stalno je ponavljala: “Eh, Dule – ja se tebi nikada neću moći odužiti”.

Kako to, inače, u životu biva, došlo je vrijeme mojim završetkom osmoljetke u Maslovarama 1971. godine, da upravo preko teta Sejinog brata, čika Brace Bojanića, otpočne i moje srednjoškolsko obrazovanje u Osijeku.

Osijek

Kasnije je, da ne bude autobiografski roman, jedan drugi tatin prijatelj, kum Đuro Nedić sa Kamena, iz Donjih Boraka, takođe ljudskim zaslugama moga oca, ponovo direktno uticao da se tok mog daljeg života  nastavi u Švajcarskoj.

Na Udbinu sam nedavno svratio, na povratku s mora, čisto da obiđem mjesta mog djetinjstva: bolnicu, kino-dvoranu, gostionu ’’Kod Parka’’, našu (očevu) garsonjeru…

Ni bolnice, ni hotela… Sada se na tom mjestu “šepuri” vjerovatno jedna od najvećih bogomolja dragih nam susjeda i komšija, kojih, do ovog rata, gore uopšte nije bilo. Osim Ivice i Marice Ferenčaka, koje je moj otac, jedno slijepo, a drugo bez ruke, godinama, kao najveći prijatelj familije, pazio na Udbini.

U garsonjeri su, naravno, neki drugi ljudi, koji su na naše kucanje, izašli i na vratima zavapili: “Mi nemamo kuda dalje. Nas su vaši istjerali negdje od Kaknja, iz srednje Bosne”. Kažem mu: “Ma ne boj se, jarane, mi samo dajemo  srcu oduška, da barem još jednom, nakratko, vidimo peć, krevet i kredenac našeg oca Duška”.

Da nije bilo njegove plemenitosti, poštenja i ljudstva, ni ova priča ne bi bila ispričana. Jer bi vjetrovi rata i ko zna šta  još, omeli nekog da ovo napiše.

PS:

Priča je potpuno istinita, autentična i lične prirode i uklapa se u moj “opus” na portalu ’’Glas Kotor Varoša’’.

Svi tekstovi idu u samo jednom pravcu: da bar malo, kao kap vode u moru, daju nadu, podstrek i vjeru i da se dobro uvijek vrati i da se borimo  da ostanemo ljudi.

Za ovaj tekst hvala prijatelju sa pseudonimom “Borci”.

Rade Bunić, stalni dopisnik ’’Glasa Kotor Varoša’’ iz Ciriha

 

 

PODELI