RADE BUNIĆ: “NAŠI” I MOJI

0

CIRIH, 7. marta – Kao dopisnik iz Ciriha, trebao bih možda više kolumni pisati na temu života i  rada naših ljudi ovdje, ali uvijek sam vjerovao da to što se događa  u bogatoj i uređenoj Švajcarskoj, može  samo iritirati ljude (čitaoce) u našoj siromašnoj i ne uređenoj zemlji.

Zato su moji tekstovi pretežno obojeni nekakvim nevidljivim  “signalima, porukama”, u stilu: kako je ovdje na Zapadu i šta bi se eventualno, moglo prenijeti, “preslikati” u našu stvarnost.

Po sadašnjem trendu odlaska mladih ljudi sa Balkana, najviše na Zapad, dobro je da znaju šta ih otprilike ovdje očekuje?

Ovdje funkcionišu dva svijeta. Jedan je život domaćih Švicera, a drugi je paralelni život stranaca. Tako je pretpostavljam, širom svijeta, gdje su god dospjeli bivši Jugovići.

Tako da se pred mlade ljude postavi pitanje: kojim pravcem krenuti? Da li se držati tradicije, “svaka ptica svome jatu leti” ili se uklapati u domaće?

Pripadam generaciji koja je kasnih 70-ih već okusila pečalberski hljeb.

Tada smo dolazili iz jedne relativno uređene zemlje, socijalnog karaktera, gdje se čak i običan radnik ponekad za nešto pitao.

Iz zemlje ponosa, lijepe tradicije, pjesme, druženja…

Tako smo tada, na autobanu negdje od Salzburga prema Minhenu, sretavši rijetka vozila sa YU oznakama, ozareni, svirali, mahali “zemljaku” kroz prozor. Radovali se “svom” Jugoviću.

Danas, nakon raspada te zemlje, nakon bratoubilačkog rata svih protiv svih, i dalje srećemo vozila iz “regiona” ali niti im trubimo niti mašemo, niti se radujemo. Zašto? Pa jednostavno ne znamo ni ko je,  da li je ratovao, ubijao, protiv koga, da li je “naš” ili “njihov”?

Tako stignemo u Hochfeln, predivno stajalište, 100 km do Minhena, lijep pogled na Alpe, krave pasu u dolini, idila. Na terasi sunce, svi piju kaficu i (zavisno od pravca kretanja) čitas im romane iz očiju.

Ako idu “dole” onda gestikuliraju, oči im sijaju, obrazi se rumene…. Kad se  vraćaju “odozdo”, mrzovoljna tišina. Zagledani prema jugu, usahlih pogleda i blijedih lica…

Jedni pored drugih. Isti jezik govore, ali različite “istine” nose u srcu i pogledu. Sa svojom djecom uporno (često nepravilno) govore Njemački. Izbjegavaju pogled kad čuju  “svoj” jezik za drugim stolom.

Onda nastavljaju put. Ako idu prema “dole”, čitas im isti zanos u očima, bez obzira  da li idu prema Ljubljani, Zagrebu, Beogradu, Osijeku, Prištini, Mostaru, Banja Luci. Idu u svoje.

Ako  idu prema “gore”, u mrtvoj tišini ispraćaju znakove pored puta, zagledani u maglovita predvečerja tuđine.

I onda, kad stignu, gore, slijedi im gusti filter, kako prepoznati između “naših” koji su moji? S kim se družiti, popričati, kafendisati?

I neminovno dolazi kod svih, isti zaključak: ni sa kim, pogotovo ne  “sa našima”…. Ma bolje ti je sa Švabom, pusti ove naše…

Takav komentar, zaista, ima smisla, jer da su “naši” znali raditi, graditi i živjeti, onda ne bi ni dolazili kod Švabe, da rade i grade i da ne(žive)…

Rade Bunić, stalni dopisnik ’’Glasa Kotor Varoša’’ iz Ciriha

POSTAVI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here