CIRIH, 18. novembra – Vjerujem da ne postoji čovjek na prostoru bivše Jugoslavije, koji ime Dragana Stojkovića Piksija ne izgovara s poštovanjem. Svi mi, koji ga pamtimo kao igrača, kapitena Zvezde i reprezentacije, sjećamo se jednog mađioničara sa loptom, maštovitog, odlučnog i nadasve talentovanog fudbalera.
Ali još važnije je bilo njegovo ponašanje. Na terenu, ali i van njega. Jednostavno niste mogli naći zamjerku ovom virtuozu.
Nije napravio internacionalnu karijeru kakvu je svakako zasluživao, ali i po tome je sličan svom prethodniku Draganu Džajiću. Skromni, odmjereni, veliki u svom poslu, nenametljivi.
Uzori. Idoli u pravom smislu te rječi. Dvje od tri Zvezdine zvijezde.
O tome su napisane knjige, a ovdje je riječ o ulozi samo jednog čovjeka, u promjeni mentliteta, načinu razmišljanja – prvo nekoliko odabranih fudbalera, a potom cijele nacije.
“Tebe čuvam za kraj”, snimio je Čola upravo u Lisabonu, gdje je i Piksi ostavio za kraj obračun sa Ronaldom i comp.
Gledajući utakmicu u Lisabonu, osjećao sam se kao kad gledam Novaka Đokovića. Pun stadion, sudije, mediji, svi su tu.I saznanje: Svi će biti, ako ne protiv tebe, a ono ne za tebe.
Ostaje ti samo vjera u sebe. Piksi je to jednostavno objasnio svojim igračima: “Idemo na pobjedu, nemamo šta izgubiti i njih je 11, i oni trče, ne lete, nemaju krila. Zašto da ne pobjedimo?”
Piksi nam je “donirao” dozu optimizma, vjere, nade i ponosa. Gledajući Srbiju u Lisabonu, sjećali smo se svih onih “selektora” i trenera, koji su pred utakmice sa Farskim ostrvima, igrali bunker, povlačili, razvlačili, otezali i kalkulisali. Pritom, uz nestručnost, neznanje, i materijalnu zavisnost, timove im sastavljali mešetari i “menadžeri”, kupivši ih za sitne pare.
Tako prodani, obezglavljeni i konfuzni, pravili su timove za “prodaju”, ne za pobjedu. Davili su se vlastitim gubitničkim mentalitetom, koji je, kao epidemija, zahvatao cijelu naciju.
Beznađe, nemoć i rezignacija zemlje i naroda.
Samo jedan čovjek, sposoban, potkovan i odlučan bio je dovoljan da za kratko vrjeme potpuno preokrene “mentalitet”. Piksi je pokazao mešetarima crveni karton i dao krila momcima željnim igre, pobjede i borbe za dres zemlje, za koju imaju čast da igraju. I onda, naravno, kao “rezultat” se pojave: Vlahović, Tadić, Mitrović, Savić-Milenković…
Odjednom je ugodno, napeto, sportski, kolektivno oduševljenje,
samim saznanjem da si dio “Piksi-projekta”. Ponos, nada i vjera da se i u svemu drugom, dakle ne samo u fudbalu ili tenisu, može i drugačije i više i bolje. I da “nisu svi protiv nas”, nego smo mi sami protiv sebe.
Samo pravi ljudi na pravom mjestu mogu pokrenuti stvari.
To je tako jednostavno. O tome neprekidno pišem, pred svake izbore i glasanje. Piksi je samo potvrdio onu staru tezu. Istoriju pišu pojedinci. Tesla i Pupin nekad, Novak Đoković i Dragan Stojković – danas.
Donedavno se od tih skupih, tada razmaženim lažnih “zvjezda”
moglo očekivati samo razmetanje skupim autima i nakaradno baratanje milionima. Danas Piksijevi momci donijaju onima koji nemaju. To je veličina koju prenosi i mladim momcima usađuje Dragan Stojković. A to je važnije i od same fudbalske lopte.
Zato će jedan genije, Kusta, zabilježiti i na traci ostaviti portret i poruku drugog genija, koja će biti od Triglava viša: ”Život i djelo našeg Piksija, sa “Pasi poljane” iz Niša”.
Rade Bunić, stalni dopisnik ”Glasa Kotor Varoša” iz Ciriha
