RADE BUNIĆ: Ponos i zajedništvo

0

CIRIH, 30. septembra – Kao redovni dopisnik ’’Glasa Kotor Varoša’’ iz Švajcarske, danas se želim osvrnuti na 1. avgust, Nacionalni dan CH.

Moji tekstovi mahom odnose na taj  famozni „pogled sa zapada“, u svim tekstovima pokušavam, manje ili više približiti našim čitaocima iskustva, načine i modele, života i rada jedne od najuređenijih zemalja svjeta. Bilo bi naprosto neumjesno svakodnevno pisati u stilu: ’’Švajcarci to tako, a mi to radimo ovako’’. Jasno nam je svima da je Švajcarska, jedna i jedina. (Kao što je i Zdravko Čolic). Ali nije na odmet „proviriti“ šta i kako to oni rade. Jasno se vidi, da čak i vrlo bogati i napredni  susjedi i komšije: Nijemci, Austrijanci, Francuzi i Italijani pomno prate i zaviruju u CH-dvorište. A zašto da ne, nije sramota učiti od boljih i uspješnijih. Kupiti, primjenjivati njihova dobra iskustva.

Jasno nam je svima da ni Švajcarska nije izuzeta od svega što nosi novo vrijeme, globalizacija, otuđenje čovjeka, individue, od društva od zajednice. Pojava raznih udruženja ili organizacija kao što su: borci protiv klimatskih promjena, zaštita životinja, feministi, homoseksualci, vegetarijanci. Svi traže pažnju, priznanje. Svi nešto štite. Od koga? Ko su oni drugi, od kojih ovi moraju da se  štite? Dakle, čovjek se izdvaja kao individua, da bi se onda opet spajao sa nekim drugim, u borbi protiv nekog trećeg! Gledajući sve ove pojave postavlja se pitanje: Kako dalje ili kako se “oduprjeti” pojedincu, kako ostati u zajedništvu? Odgovor je dosta jednostavan. Treba napraviti sistem koji će sve te potrebe ujediniti. Da svi budu približno zadovoljni i tretirani na isti način.

Švajcarski primjer,  jedinstven u nazivu direktna demokratija, je toliko savršen da se svi ljudi u ovoj zemlji, bez obzira na porjeklo, vjeru, naciju, boju kože  osjećaju da pripadaju tom sistemu, toj zajednici. Prijavi se pojedinac da bude od koristi zajednici, da bude biran kao redar, koji pazi na čistoću grada, da dobrovoljno vozi namirnice u starački dom, da očisti crkveno dvorište, da doprinosi kulturnom društvu, folkloru, da pošumljava okolinu, da poribljava i čisti rijeku, da bude biran za odbornika mjesne zajednice, kvarta. Ima puno načina.

Ali, da se vratimo na nas, jer kolumna je za ’’Glas Kotor Varoša’’.

Naprosto je neprimjereno  poređenje, ali mi bi mogli barem početi raditi na stvaranju sistema. Da se stvore okviri, zakonski, da npr. političar nema mogućnosti biti samo individua (samo za sebe „uzimati“). Da on mora biti dio zajedničkog sistema, pa će mu i interesi da taj sistem funkcionise biti veći. Da se svaki čovjek, stanovnik, radnik, osjeća odgovoran za zajedničko funkcionisanje tog sistema od koga i on zavisi.

Ova  konstatacija  dovodi i do zaključka ove kolumne, posvećene CH-nacionalnom prazniku. Iz one slike, gdje komšije pod povećalom gledaju na Švajcarsku, Mi bi mogli primjeniti sljedeće: ’’Budimo ponosni na  sebe, na nas, pa da i nas i naše komšije  počnu gledati sa divljenjem’’.

Počnimo od najmanjih sitnica kao što je pozdravljanje, na cesti, u prolazu. Kao što skoro svaki Švajcarac u prolazu pozdravi sa „Gruezi“ ili u Americi sa „Haaj Gaajs“. Nije to toliko teško. Ništa ne boli i ništa ne košta. Kod nas se, za razliku od toga, jedni na druge priječaju kao volovi koji bi se boli. Da se malo više poštujemo,  mi sami, međusobno. Da se pomažemo, štitimo slabije, pazimo bolesne i nemoćne. Da ne zavidimo jedni drugima. Da se trudimo da nam sredina bude čista, uredna. Da imamo puno dječjih parkova, sportskih terena. Da uređujemo svoje ulice, rjeke, parkove, šume. Da se više volimo, a manje svađamo.

Da naši mediji malo više pišu o pozitivi: Đokoviću, Španovićki, vaterpolistima, odbojkašima i odbojkašicama, a malo manje o negativi: Rasti, Karleuši, zadrugama i farmama, o  ubicama i kriminalcima. Jer, sve to sa povećalom, iza plota vire naši susjedi i komšije. I raduju se našoj nesreći. I iz nje prave svoju strategiju za nas, odnosno protiv nas.

Nikada to neće prestati dok nešto ne uradimo mi sami. Da svi, za početak, svoju individuu (u prevodu: „grabi samo za sebe – ko šljivi zajednicu“) prilagodimo zajedničkim interesima. Slikovito rečeno: Šta vrijedi pojedincu koji je pokrao, zbrinuo tri pokoljenja, kad na kraju neće imati gdje to da uživa?  Ni njegova pokoljenja.

Ako bi  konopac vukao pojedinac, odvukli bi ga brzo na drugu stranu, ali ako zajedno vučemo, onda to ide malo teže za protivnika.

Povucimo zato konopac zajedno, pa neka crknu  svi oni koji ne vole stare dobre narodne običaje! Ugledajmo se na one koji to dobro i uspješno primjenjuju. A Švajcarska je sigurno jedan od najboljih primjera. Kod njih ne ruše stare kuće, ni običaje, nego ih restauriraju, obnavljaju i prilagođavaju novim vremenima i uslovima.

I zato svi zele živjeti u takvoj državi i u takvom sistemu, za razliku od Balkana iz kojeg svi žele – pobjeći.

Rade Bunić, stalni dopisnik ’’Glasa Kotor Varoša’’ iz Ciriha