SJEĆANJE NA OLIMPIJADU 1984. GODINE U SARAJEVU

CIRIH, 4. marta – Svake godine, u ovo vrijeme, vraćaju se uspomene na Olimpijadu u Sarajevu 1984. godine. Meni kao učesniku u organizaciji ovog veličanstvenog događaja, ali i kao običnom čovjeku, kome se, nakon svih ovih besmislenih godina, nameću sama pitanja: Zašto? Kako? Zbog čega? Zašto smo išli unazad? Kako se to moglo dogoditi, tada sretnom i naprednom narodu  Jugoslavije? Zbog čega smo tražili ”hljeba preko pogače”?

A onda se, bez analize i objašnjenja, nametnu sami odgovori. Zato! Tako! Nizašta!

“Ovo ovdje je Balkan, gdje svako svakom je brat, gde svakih 50 ljeta izbije rat”.

Besmisleni, kao i sve što je nastajalo u zadnjih 30-ak godina na ovim prostorima koji su se tada zvali Jugoslavija. Ništa nije vrijedilo Bregi i Čoli… ”Pljuni i zapjevaj, moja Jugoslavijo, pjevaj nek’ te čuju’, jer ko ne sluša pjesmu, slušaće Oluju”, poručivao je Brega tada, na vrijeme, samo da ga je malo htjeli lušati…Nisu slušali pjesmu, razni papci (pojedinci), a onda i mase. Uzaludno je bilo upozoravanje Ante Markovića:”Ako propustimo ovu šansu reforme, bićemo trajna periferija Evrope i njihova jeftina radna snaga”.

A mogli smo birati. Između reformi onog sistema i nacionalnih partija. Izabrali smo, svjesno nacionalizam, kao ”rjesenje” svih naših budućih problema. Nažalost! Ni Šerbedžiji, Bajagi, Miri Furlan, Kusturici ili Neletu Karajliću, nije uspjelo preusmjeriti rulju u normalnom pravcu. Deviza je postala ubiti, zapaliti, silovati, uništiti. Nažalost!

Glas rulje, bagre, ološa i raznoraznih probisvjeta, koji su željeli više, brze, odmah bio je jači.

Evo, potrefilo se, Kirk Daglas je napustio ovaj svjet 36 godina posle neviđenog gostoprimstva  jednog (pojedinačnog) gada, gmaza, protuhe, papka, koji se želio obogatiti na brzaka, bez truda, rada i ulaganja ”jednog od tadašnjih pet miliona”. Pusti Kirka, daj da ga oderem, pa umjesto deset naplati mu sto dolara za jedne ćevape.

“Balkane, Balkane, Balkane moj, ostaj mi zdravo i dobro mi stoj“, rezignirano je poručivao Džoni Štulić. Ali ti normalni i  (u svijetu) uspješni ljudi (Brega, Šerbedzija, Kusta) poručivali su, dakle, tada (na vrjeme), tada, prije svega, prije početka zla i rata, kao upozorenje, koje masa nije htjela slušati. Nažalost! I za kraj, Gile ih je ”molio”: ”Igra rokenrol cela Jugoslavija sve se oko mene lomi i savija“. Ali masa je htjela nešto drugo. Htjela je rat, krv, suze, jad i bijedu….

Ne, ne nema ono ”ma  jadni narod nije ništa kriv”. Lijepo je Đole Balašević rekao: „Ne, ne, derane, krivi smo mi, mi koji smo ćutali, krivi smo mi, mi, koji smo se – sklanjali”.

Zato, mladi, pametni i normalni – ne sklanjajte se bagri i zlu! Nažalost (uh ovu riječ već peti puta ponavljam, Bilbija bi mi dao jedan iz srpsko-hrvatskog). Znači, nažalost. Oni  mahom i dalje vladaju vama u BiH. Ako se pamet i dalje bude sklanjala zna se što će pobijediti! Nažalost!

Rade Bunić, stalni dopisnik ”Glasa Kotor Varoša” iz Ciriha

 

PODELI