CIRIH, 4. maja – Pamtim vremena kad se na svadbe odlazilo u susjedna sela, samo tu preko brijega, pješice, a stariji ljudi na konjima. Svatovi okićeni, sa ploskama domaće šljive, ogrnuti bijelim peškirima, uz pjesmu vrisku i veselje.
Ranom zorom smo došli lokalnim vozom iz Šafhauzena. Stojimo na terminalu u dva u Cirihu, čekajući let za Beograd, gdje presjedamo za Banjaluku. Tamo ćemo uzeti taksi za Kotor Varoš.
Stigao sam, naravno, ispred ”Boske” ,kod svog već dobro poznatog prodavca, kupiti par knjiga (najdragocjenije što mogu ponjeti iz zavičaja). Između ostalih, Stefanovićevu knjigu o mom dobrom poznaniku Džoniju. Na jednom mjestu on kaže:
“Napravio šta sam htIo i sklonio se da ne smetam svom djelu, da ono više dođe do izražaja. Kad si tu od tebe se, obično, ne vidi šta si napravio”.
Elem, dolazak nas iz dijaspore na bilo kakve događaje, vesele ili one druge, nije ni jednostavan ni lak.Treba tu puno stvari uskladiti, posložiti. Ali, ovdje neće biti rječi o tome koliko su rodbina i prijatelji oduševljeni što se ipak nađe načina prisustvovati tim jedinstvenim prilikama, već želim, nakon nekoliko zadnjih prilično oštrih i kritičkih kolumni, napisati jednu koja mi grije dušu već nekoliko dana, a siguran sam da će i čitaocima. Pa, krenimo redom.
Opet ću se poslužiti citatom iz druge knjige Balaševićeve: “Gdje ja stamen, most se pruži moje lane”.
Možda se tako najlakše može objasniti sve što se događalo za ta kratka tri dana, u kojima se promijeni četiri aviona, tri grada, tri hotela i barem dva potpuno različita mentaliteta!
Idemo, dakle, redom. Predivno, toplo veče u “Bella Italiji” u Kotor Varošu ,u društvu dragih, poštovanih i nezaobilaznih rođaka i prijatelja, gdje se priča o turniru na Borcima, o starom hotelu, o Hajdučkim vodama. Gdje vrijeme ide unazad. Hotel “Vila Vrbas” u Banjaluci, predivna lokacija, odlična hrana, uredne sobe i iznad svega osoblje sa recepcije, ljubazno, susretljivo i kompetentno. Kao u najboljim hotelima na zapadu. O familiji, naravno, nema potrebe trošiti riječi, to je uzajamna ljubav, pažnja i poštovanje. Meni lično je bilo fascinantno da se među 600 zvanica našla skoro cijela loza mojih Bunića. Svadba od početka do kraja organizovana kao najprecizniji švajcarski sat. Sve je na svom mjestu i ništa ne fali, naprosto sam se pitao jesmo li na nekoj svadbi u Cirihu ili je ovo stvarno u Kotor Varošu. Perfektno! Restoran ”Jezero” u Trnu pamti vjerovatno mnoge svadbe, ali ovakvu nije moguće ni režirati, ni dramatizirati izvan sudbine zvane život. Kao što se vidi, nećemo pominjati Imena ali, jedna majka i jedan brat! Snaga, ljubav, pažnja, poštovanje, šta li je Ili sve u jednom. Ne da su bili dobri domaćini, nego su bili pojam nečega čemu ne znam naziv! Hrabrost. Da hrabrost, nositi se sa životom, sa sudbinom. Nositi se tako da drugi ne osjete i ne vide koliko je teško breme. Sjedeći drugi dan na Cvetnom trgu u Beogradu, sa pogledom na Jugoslovensko dramsko pozorište, gledajuci rijeku ljudi što se valja od Slavije prema Terazijama, ovu kolumnu i pišem zapravo najviše inspirisan (i dirnut) – duboko ganut ljudskom veličinom i snagom !
Nečim sto nam svima može poslužiti da u sebi nađemo rezerve biti sretni i kad je tuga jedini realan saputnik, pjevati kad plakati bi morali, veseliti se za sreću nama najbližih, topiti svoj led da nekome ogrijemo dušu. Utapajući se u šarenilo Knez Mihajlove, krećemo put Kosančićevog venca, a u Hotelu ‘’Palace’’, dobro znani recepcioner, naručuje taksi za aerodrom.
Vraćamo se za Cirih, ispunjeni ponosom, a na sjedalu, na 11000 metara, ”April u Beogradu”, intervju sa Čolom koji kaže: “Sve bih pjesmom da zagrlim”. A ja bih da vas sve srdačno pozdravim, poželim dobro zdravlje, sreću, radost i veselje.
Rade Bunić, stalni dopisnik “ Glasa Kotor Varoša” iz Ciriha
