RADE BUNIĆ: Vjeko sa Boraka 

0

CIRIH, 17. oktobra – “Putujući svijetom vidio  sam dosta, alʼ u rodnom kraju moje srce osta”, kaže se u jednoj izvornoj pjesmi iz moga kraja.

Zaista putujući svjetom, pored svih drugih znamenitosti, upoznajemo i kulturu i  običaje naroda koji tamo žive. Tako sam imao priliku vidjeti, između ostalog, i  mnoga groblja širom svijeta.

Ta groblja nam  možda i najviše govore o samim  narodima i ljudima koji tamo žive. O njihovom odnosu prema onima kojih više nema, a značili su nam mnogo.

Negdje zaista ostajemo bez daha gledajući sklad i ljepotu, skromnost i nepatvorenu iskrenu počast koja se  poklonila onima koji vječno  počivaju. Poredani u redove, sa urednim stazama, sa ukrasnim drvećem, cvjećem, jasno govore o  svjesti  i kulturi tih naroda. Tome se čovjek jednostavno mora diviti, bez obzira gdje to bilo i o kome se radilo.

S druge strane, imamo  slučajeve, da se umrlima podižu pravi mali „dvorci“, ogromni  spomenici, megalomanski nakinđureni  i unakaženi. Ta groblja  su  bez ikakvog reda i poretka, bez plana, bez staza kojima se prilazi grobovima. U njima se, naprosto,   po zemlji razbacuju, odnosno kopaju novi  grobovi.  I obično, kasnije ostanu, zapuštena, neodržavana i bez ikakve kontrole.

Jedno od  mnogih takvih je, na moju veliku žalost, i groblje na našim Borcima, selu u opštini Kotor Varoš. To što je selo skoro sasvim napušteno, može biti mali izgovor za neodržavanja, ali na svu srecu, uvjek  postoje oni ljudi koji ne traže izgovor, nego jednostavno svojim DJELOM, radom i zalaganjem se potrude da uljepšaju stvarnost!

Ovdje u ovoj kolumni, pažnju posvećujemo jednom takvom čovjeku, neimaru, momku, koji je, bez ikakve pompe, krenuo u održavanje groblja i prostora oko crkve, ne dozvoljavajući da zub vremena, ali i svi drugi opravdani ili neopravdani razlozi, prekriju groblje  travom  zaborava! A kasnije i zemljom, odnosno da se više ne vide grobovi, a time se, poznato je, gubi i nestaje – naša prošlost.

Vjekoslav Babić, momak o kome je riječ, zaslužuje ne samo pohvale, nego zaista može služiti kao pozitivan primjer svima, koji po inerciji, uvjek traže izgovor za svaku neaktivnost i nalaze hiljade razloga, u stilu: „pa što bas ja, pa šta ja sam mogu riješiti, ne tiče se samo mene, nisu u groblju samo moji“…

Vjeko  je zasukao rukave, prihvatio se kose i  doveo prostor oko boračke crkve u red!! Kasnije je potražio pomoć i solidarnost ostalih Borčana, da se uključe, da pomognu koliko se može, da se nabavi ručna benzinska kosilica.

Ovdje svakako želim pomenuti i njegovog, odnosno našeg, brata Predraga Babića iz Topole, koji je  pokrenuo  stranicu na FB „Selo Borci“. Putem te stranice, a naravno i drugim metodama, Vjeko je pozvao ljude dobre volje i – kupljena je kosilica.

Ali tu nije kraj ove predivne priče. U današnje vrijeme je postala skoro normalna praksa, da svi koji imaju dodir sa novcem, obično  to i zloupotrijebe. Ali to važi samo za jadnike, političare i ostale megalomane, kojima nikad nije dosta. Koji vjeruju da će vječno živjeti i da je sve u materijalnom. Na svu sreću, ali i naše čvrsto vjerovanje, POSTOJE  pošteni ljudi, puno ih je, samo se o njima manje piše. Postalo je interesantnije slušati i čitati o problemima, nepoštenju, lopovluku, ubistvima itd, nego o svijetlim i pozitivnim primjerima, kakav je naš Vjeko sa Boraka.

Kad je kosilica kupljena onda je na stranici ”Selo Borci”, dao na uvid, objavio spisak svih priloga koji su donirani!! Da se vidi i da svi ljudi koji su dali i koji nisu dali prilog tačno znaju koliko je stiglo i koliko je potrošeno.

Čestitajmo mu od srca i poželimo da se mnogi ugledaju na  njega i njegov  primjer.

A moja lična poruka za kraj je: da svi mi koji na bilo koji način pišemo, govorimo i uređujemo javno mnjenje, mnogo više paznje posvećujemo pozitivnim nego negativnim, ljudima, stvarima i događajima“.

Rade Bunić, stalni dopisnik ”Glasa Kotor Varoša” iz Ciriha

PODELI