RADE BUNIĆ: Volimo i poštujmo naše majke, dok možemo…

2

KOTOR VAROŠ, 4. decembra – Po nekim statistikama, u Njemačkoj je za Majčin dan,13.5.2018. godine  kupljeno ruža u iznosu od 120 miliona eura! Na prvi pogled puno novaca, samo na prvi. Kad malo bolje razmislimo – kome, ako ne majci, na Majčin dan, treba pokloniti ružu? Majci koja nas je rodila, odgojila, za život osposobila. Ovdje je riječ o majkama Njemačke, koje njihovi sinovi i kćeri očito poštuju, vole i to pokazuju.


Sjetih se naših majki, iz ovih naših krajeva, iz “onih” vremena. Njima ćemo posvetiti ovaj članak. Danas bezbrižno  idemo u tržne centre, na policama svega u izobilju, gotovih, polugotovih, zamrznutih, svježih namirnica za koje trebamo deset minuta i već su spremne.

Majke su oduvijek bile zadužene za spremanje hrane. Na njihovim leđima stajao je teret velike potražnje, a male (nikakve) ponude.Šta bi dale naše majke, da su u svoje vrijeme imale barem djelić ovih mogućnosti? Nedavno sam na skupu Bunića pričao o tome, nabrajajući sve probleme i poteškoće koje su imale naše majke da nas odhrane, uz skroman “izbor”.

Jedan dječak me potpuno  nevino i naivno upitao: “A zašto nisu otišle u trgovinu da kupe“? Mi stariji smo se grohotom nasmijali, a mlađi su se pitali: ”Šta je smiješno”? Kao prvo nije bilo trgovine u blizini, kao drugo nije bilo novaca i kao treće nije bilo ni približno ovakvog izbora svega i svačega.

Naše  majke su imale dilemu šta danas kuvati: grah, kupus ili krompir… A onda su krenule redom: danas kupus, sutra krompir, prekosutra grah i onda “jopet“, što znači ponovo! A usput, to su bile čorbe, pa su se djeca jagmila da uhvate nešto u kašiku, a onda su slavodobitno vikali: “Majko, majko, evo meni graška”…

Specijalno, što je govorio i moj pokojni djed, tri puta u godini se moglo najesti do mile volje! Čak i mesa. Za Vaskrs, Božić i slavu! Ostalim danima i mjesecimana snazi je bilo: “prismaci”, što je značilo – jedi puno hljeba, a ostalo kao npr. slaninu, sir, jaja – pomalo!

Naše majke su zaslužile, da smo imali i da smo znali, da na njih potrošimo 90 puta više. Zbog njihove snage, hrabrosti, snalažljivosti, topline i ljubavi, koje su nam pružale iz ničega. Praznog svega, samo punog srca!

Ali pošto ništa (osim politike) ne ide unatrag, gledajmo i trudimo se da naše majke, svaki dan imaju Majčin dan!

“Da sam ja netko” od Indexa  bi fenomenalno završili ovu priču.

“Da sam ja netko, svim majkama bih izbrisao bore, učinio da očevi ih vole, vječnu ljubav da im vrate i da mirno žive svoje sate”…

Rade Bunić, stalni dopisnik  ”Glasa Kotor Varoša” iz Švajcarske

PODELI

2 KOMENTARA

  1. Hvala puno na ovim rječima.Hvala u ime mog pok.Oca i u ime moje malenkosti.Pseudonim “Borci”,samo pojačava karakter intelekta pisca ovog komentara, i čini me zaista preponosnim.Udbina je sinonim za moju,ali vjerovatno i još mnoge Porodice iz našeg kraja.Ljudi su godinama posle r,ata,odlazili “trbuhom za kruhom”upravo u Liku,u Šumarstvo D.Lapac ili Gospić.Proveo sam gore dio rane mladosti,(srednjočkolski dani u Osijeku i raspusti na Udbini)i ništa je ne može izbrisati iz sjećanja.Kao i sjećanje na mog Tatu,koji je bio moj svjetionik u tami ranih,siromašnih Boračkih godina.Hvala još jednom od srca.Uvjek mi je drago vidjeti POZITIVAN Komentar…ne samo na MOJE tekstove.Mnogo je ,na žalost,sve više NEGATIVE,čak i kod ljudi koji vas uopšte NE POZNAJU!!! Naravno,ne mislim tu samo na sebe i moje Kolumne,.Tebi,dragi nepoznati druže,za kraj;ako se ikada,igdje,sretnemo,javi se.Da nazdravimo u ime LJUDSTVA!!! PS:sljedi jedna vrlo interesantna (i vrlo AKTUELNA)Kolumna na temu Udbine.Pa evo,unaprjed je posvećujem ,tebi.

  2. Rade je jedan veliki gospodin izuzetno pismen i obrazovan covjek. Ponos je nasih Boraka. Iako uspio u svijetu gdje se samo radom moze uspjeti ostao je skroman uctiv i jednostavan. Rade je primjer kako se svojim radom moze postici sve. Sin je Duska Bunica koji je radio u bolnici na Udbini. Cijela Udbina ga znala kao cestitog i postenog covjeka. Jedanput smo sjedeci u najpoznatijoj udbinskoj kafani kod Jovana Petkovica mog druga iz vojske pricali o mojim i njegovim Borcima…udajama zenidbama cobanima. Volim Udbinu jer me podsjeca na moje Borke, moje Bunice. Kad bi u razgovoru pomenuo sina Radovana iz lica bi mu izbijao neki cudan gorstacki ponos. Bio je ljudina.

Comments are closed.