RADE BUNIĆ: ZAR NE, NATAŠA?

1

CIRIH, 27. novembra – Poštovani čitaoci ”Glasa Kotor Varoša”,

Vjerujem da nisam jedini kog je film o našoj Nataši dodirnuo, taknuo. Mene, iskreno rečeno,  još i više, pošto sam se upravo vratio iz Rusije/Kazahstana,  prepun potpuno novih doživljaja o toj zemlji, ljudima, tradiciji i običajima.

Ovakav jedan film ne bi ni bio snimljen da nije te “duše Slavenske”, te neizrečene povezanosti, osjecaja pripadnosti i topline.

Hvala ti, Guli, u ime svih nas “od Kotor Varoša”.

U vremenu sveopšte trke za materijalnim, gubljenju moralnih i društvenih vrjednosti, što zapadna civilizacija prostire pred nas, baš je dobar osjećaj barem znati da postoji i neki drugačiji, topliji, ljudski uobličen svjet.

Ja ne bih secirao ovaj film, ali moram reci da je mene  najviše inspirisalo saznanje da je Natasin tata, prof. Milenko Bilbija bio moj nastavnik  srpsko-hrvatskog u Maslovarama, u sedmom i osmom razredu. Možda su i ova upravo napisana slova plod njegovog rada?!

Reče Nataša da se ponekad pita, da li je to bila ona,da li je živjela to djetinjstvo, a ja se mnogo puta i sam pitam: Da li je sve ovo što se događalo u zadnjih 30-ak godina zaista bilo, ili je to  možda samo san?

Nataša Bilbija

Jednom je Momo Kapor napisao ’’da za Evropu – nismo dovoljno retardirani, dovoljno pederi i lezbejke, dovoljno hladni, proračunati, da smo prelepi za ružnu staru damu, da za nju imamo previše duše, što ona ne poznaje i ne priznaje”. Sto odsto se slažem sa Momom, i u tome i svemu sto je napisao i ostavio nam u amanet.

U sveopštoj povampirenoj želji da se ODE, samo da se ODE, ostaje  samo pustos! Odlaze iz Sirije i Afganistana, odlaze iz Hrvatske, Srbije i Bosne, odlaze iz Rumunije i Bugarske, odlaze iz Ukrajine i Slovacke. Odlaze iz Afrike…. Do kada? Kuda? U Zapadnu Evropu, u Njemacku, tačnije rečeno.

A sta je, ili sta će biti sa njihovim mladim ljudima, radnicima i studentima? Gdje ce oni, mladi Nijemci?

To je vjerovatno i ono Natašino pitanje SFOR-u: Da li gledate i u vašoj zemlji muzicki koncert sa automatima u ruci? Vrlo vješto su posvađali sve međusobno, osim sebe samih. Sebe su pomirili i spojili. Ujedinili! Ostale su bombardovali, rascjepkali, usitnili, uništili im privredu i budućnost, za koju sada jedino oni PROIZVODE i za to im treba jeftina radna snaga.

Sjedimo  tako u hotelu ”Irtysh” u Pavlodaru i na moje pitanje o Zapadu, Deduska(koji nosi čisto njemačko prezime) mi mirno kaže: ’’Radek, mi ne mislimo uopšte o njima, oni se brinu o nama!

Nekih davnih godina, početkom devetnaestog vijeka, naši preci su imali  slične probleme.

Meni je  prof. Bilbija ostao u sjećanju kao i Natasi. Stalno je ponavljao:”Majka i ne mora uvijek voljeti svoje dijete, ali ona uvjek ostaje – majka”.

Na monitoru u ’’Lufthansi’’, na letu od Almaty za Frankfurt, negdje iznad Minska,oko 8 časova (u Cirihu je tada bilo 4 sata) vidio sam crtu na kugli, koja je planetu lomila na dva dijela: Od Finske, Estonije, Bjelorusije, preko Ukrajine, Rumunije, Turske, Sirije i Saudijske Arabije… Istočno od te crte je bilo svjetlo (svanulo  8 časova),  a  zapadno je bila tama (noć 4 časa).

Sjetih se da sam na visini od 11.000 metara i da bi trebao malo odspavati…

Jer, ionako, sve je ovo samo san, zar ne,Natasa?

RADE BUNIĆ, STALNI DOPISNIK ”GLASA KOTOR VAROŠA” IZ CIRIHA 

 

1 KOMENTAR

  1. Tek što sam našla i pročitala. Gospodine Rade, mnogo vam hvala.
    Sa poštovanjem
    Guljnara Nurgambetova,
    autor filma.

Comments are closed.