CIRIH, 26. februara – Februar budi u meni mnoge vibracije, možda i zato što sam rođen u tom mjesecu. Kao iz neke davno iščezle stvarnosti, često mi se javljaju slike februara 1984. godine kada su u SFRJ održane Zimske olimpijske igre.
Grad domaćin je bilo Sarajevo, sa svim svojim okolnim planinama i olimpijskim selima, a domaćin „ZOI 84“, je bila cijela Jugoslavija sa svojom omladinom, među kojom sam bio i ja.
Ne mogu, a da istovremeno “ne ušaltam” u današnju stvarnost svega onoga što je preostalo od te države, tog društva i na kraju tog naroda! Narod je dobar, sve su to zakuhali i za sve su krivi „strani faktori“! Malo morgen! Nedavna posjeta Vučića Hrvatskoj je najbolji i najžalosniji demant!
Ne, narode moj, nije kriv niko drugi, toliko koliko smo svi krivi!
Umjesto da se raduju i podržavaju bilo kakav oblik saradnje, taj narod, ta „rulja“, urliče i divlja tražeći valjda nove ratove, nova stradanja i nove žrtve! Nevjerovatno, ali istinito!
I dok Čola pjeva o Podlugovima, sve ostaje tamo gdje je bilo oduvijek i Sarajevo i sve planine, samo što narod nije ostao isti!
Dok na internetu gledam snimke Olimpijade iz 1984. godine, pitam se: zar našem narodu nije dosta ratova?! Pa valjda nam je bilo ljepše vrijeme kada su našu zemlju posjećivale svjetske zvijezde, kao što su Sofija Loren i Kirk Daglas, nego danas kada nas posjećuju svjetski „probisvijeti“ i „mešetari“?!
Kakav narod – takva država i vlast ! Svi znamo da se promjene dešavaju na dva načina: ratom ili mirom.
Ratom, tako što se uzme oružje u ruke, oduzme život nečijem sinu, bratu, ocu i uprljaju pogane ruke tuđom krvlju. U miru, promjene se dešavaju – glasanjem i biranjem na izborima. Olovkom!
Zato, oni što olovku uzmu samo kad glasaju (nažalost i tad pogriješe) trebaju se konačno zapitati koga i zbog čega biraju?! A oni drugi, koji obično ne izlaze na glasanje (a znaju držati olovku) moraju se konačno zapitati dokle i zašto izbore prepuštaju neznalicama?
Kad konačno, opet budu odlučivali oni što nešto znaju i mogu, tad će ponovo februar biti sunčan, snježan i lijep! A ne sumoran i tmuran, kao stvarnost iznad Sljemena, Avale i Trebevića !
Zima je bila sa puno snijega te davne, divne 1984. godine, mada je Bregaveć tada pjevao: “Osamdesetčetvrta se vuče, o moj Bože, kako grozno vrijeme”.
Da, neki su davno vidjeli dalje i znali više. Ali su, mahom, otišli dalje!
Srdačno vaš,
Rade Bunić, stalni dopisnik ”Glasa Kotor Varoša” iz Ciriha
[…] RADE BUNIĆ: ZOI 84 […]
Comments are closed.