KO JE BIO FADIL FAZLIĆ IZ KOTOR VAROŠA I KAKO SU STRADALI SRBI IZ ĆUKOVCA?

KOTOR VAROŠ, 11. decembra – ”Glas Kotor Varoša” prenosi iskaz Rose Banović, rođene Komljenović, iz Ćukovca, opština Kneževo, nastanjene u Edmontonu – Kanada, koji je dala ”Srpskim novinama”.

Iskaz je dat u ljeto 1964. godine u Edmontonu u Kanadi, a prenosimo ga u cjelosti:

”Godine 1947. u januaru došla je neka vojska u selo. Neki su je zvali Titovi partizani, a neki gerilci. Nisam zapamtila kom odredu su pripadali, ali znam da im je vođa bio Fadil Fazlić iz Kotor Varoša.
Ja mislim da je on bio ustaša, a po ”priči” partizan. Ko god da je bio nije se ni po čemu razlikovao od ustaša. Na dan Sv. Save uvukao se Fadil sa svojim ”gerilcima” u naše selo, u kojem je živio samo srpski živalj, i pozvao naše ljude na neku ”konferenciju”, da čuju kako su nas oni oslobodili od (četnika).
Tu se nalazio i moj tata Pejo Komljenović, zvani Kuculj, i moja tri brata. ”Drugovi” su sav narod sa ”konferencije” odveli u selo Jakotinu i smestili ga u jednospratnu kuću iz koje su prethodno iselili jednog katolika. Tu je Fadil Fazlić iskazivao svoju zversku silu iživljavajući se nad nevinim srpskim narodom, po danu se odmarao, a po noći vješao ljude za ruke i noge i tukao ih do besvijesti, da bi ih tako onesviješćene vraćao među preplašeni narod.
Tri noći tučeni su moj tata Komljenović Pejo, Bajičić Aleksa i Milisavić Todor da bi priznali gdje se nalazi bunker Laze Tešanovića.
Iako nisu znali gdje se bunker nalazio, od silnih muka su ”priznali” da se bunker nalazi na Čemernici na Crnom Visu kod Bijelog Potoka.
Međutim, vojska koja je poslata iz Banje Luke da pronađe Lazin bunker na Čemernici – nije našla ništa.
Mog oca Peju Komljenovića prvog su pitali gdje je bunker. Odgovorio im je da ne zna i da pitaju starog Stanka. To su bile poslednje riječi koje je moj tata uspio da izusti. Na licu mjesta su ga objesili.
Aleksu i Todora su gnjavili i mučili i iz planine Čemernice u polje svukli kukama zakačenim za opanke. Srećom, obojica su preživjeli mučenje.
Uskoro je došla vijest da je bunker Laze Tešanovića nađen na baljvanskoj padini kod Jajca, sa druge strane planine. Tada su svi mještani Ćukovca pušteni kućama. Samo je Pejo Komljenović ostao u planini skinut sa vješala i zatrpan u jelove grane. Moja braća ponovo su odvedena u zatvor Jakotinu pa poslije za Kotor Varoš samo zato što su plakali kad se otac nije vratio u selo sa ostalim ljudima.
Đoko Pajić, vodnik iz Prnjavora prvi nam je saopštio da je otac obješen u Čemernici. Ja sa mojih deset godina i starija sestra koja je imala petnaest, otišle smo u planinu da tražimo svoga tatu. Našle smo ga zaleđenog, ali ga nismo donijele kući, jer smo i same promrzle od velike hladnoće. Sledeće večeri, oko ponoći, naša snaja, njena majka i moja sestra Ružica su krišom donijele očevo tijelo iz planine kući. Tu smo ga ostavili da se odledi. Pošto su braća u to vrijeme bili u zatvoru, odlučili smo da sačekamo njihov povratak pa tek onda da sahranimo oca. Punih mjesec dana očevo tijelo je stajalo zamrznuto u ambaru. Kako je nailazilo proljeće, a braća nisu dolazila iz zatvora, morali smo sahraniti oca.
I pored svega ovoga što je učinjeno mome tati, naša porodica nije ostavljena na miru. Svako veče su nam partizani otimali po deset ovaca, za deset večeri sto, a za dvadeset dvjesta. Isto godine u okotobru majka je osuđena na godinu dana zatvora, a brat Aleksandar na pet. Brata Aleksandra nismo smjeli zvati po imenu, jer je njegovo ime paralo uši novoj vlasti.
Evo, sve ovo što rekoh o pogibiji moga tate započe na Svetoga Savu 1947. godine, a svrši se na Časne Verige te iste godine”.

Rosa Banović, rođena Komljenović,
kćer Peje iz sela Ćukovca – ”Srpske novine”