SANDA MEŠINOVIĆ: ZAŠTO ME NIJE BRIGA ŠTA PRIČA MAHALA

0

KOTOR VAROŠ, 10. septembra – Neki dan sam čula jednu priču o sebi. Mislim, čula sam ih do sada na hiljade, ali ova jedna je bila specifična. Čak ne znam ni od koga je potekla, koji su razlozi i šta se uostalom i želi postići na kraju, da se iznerviram ili da se smijem, nije ni bitno.

Priča me nije dotakla, ali me je navela da razmišljam o nama.

O sebi.

Razmišljala sam o tome da, od kada je svijeta i vijeka, mi brinemo tuđu brigu. Mislim, život je čaroban i toliko toga ima U NAMA što nećemo stići otkriti, ali eto, mi zadjenuli travčicu za uvo, sjeli pod drvo i raspredamo dugačko i široko, umjesto o plavom nebu i svojoj svrsi pod njim, o tome zašto se Mara udala nije ili zašto je Božo raskućio kuću.

Pazite i ja sam odrasla u istoj sredini kao i vi, ali tračanje i neki small talk momenat nije nikada bio moj đir. Ponekad se spomene neko, nešto, ja preletim, pretrčim preko toga i meni dovoljno. Više izigravam da me zanima, nego što me zaista, zaista, zaista, zanima tuđi život. Ja, kao pravi Ovan, ego manijak, uvijek navlačim vodu na svoj mlin – dosta o njima, hajmo sada malo o meni

Mahala ti sudi i presuđuje, onako kako ona misli da treba i onako kakva je i ona sama.

Uglavnom, tokom svog procesa razmišljanja o svemu ovome, skužila sam jednu stvar.

Mahala počne jače da priča kada imate jednu stvar koju ona nema.

SLOBODU.

Pravu, istinsku, neukrotivu, don't give a damn, slobodu.

IMG_9732

Jednom kada pronađete slobodu onda je uvijek nosite sa sobom, tipa i u Barcelonu.

Mahala pojača svoj ton na najglasnije samo onda kada imate tu divljinu, nepokolebljivost, istinu u sebi, hrabrost, usud da živite život kako vi želite. Život kakav vi jeste. U stvari, mogu negdje reći da sloboda počinje onda kada vas više ne dotiču tuđa mišljenja i standardni, propisani obrasci kako treba da živite.

E, ali dragi moji, do te tišine u vašoj duši, dok oko vas sve urliče, treba doći. A ne dolazi se prkosom, inatom, tako da sumanuto sagorijevate u suprotstavljanju, dokazivanju. Ne dolazi se ni povlačenjem, kalupljenjem i skupljanjem, pobogu, život nije namijenjen za to.

Ne.

Do SLOBODE se dolazi tihovanjem. I preko trnja.

Da, trnja, majku mu. Ćutiš i plešeš sa svojim demonima, ples za plesom. Ćutiš i družiš se sa svojim strahovima. Igraš poker i gledaš ih u oči. Zavučeš se u rupu i suočiš se sa svime što su te učili, kao da pajaš paučinu u ćošku. Navuklo se svega tu, vrijeme je za čišćenje. Skidaš teške lance od nedostatka ljubavi, bilo čije, sve dok sam sebi ne daš ljubav koja ti treba. Tiho i u sebi. Pustiš mahalu da urla, osjetiš njene riječi, udarce, snagu, ali ne uzvraćaš, već ćutiš. Pustiš da te dodiruju zli jezici, da osjetiš plamen zavisti po sopstvenoj koži, tračke ljubomore i ljutnje, sve neka dolazi. Hajde, možete vi to izdržati, vjerujte meni.

Pusti, čekaj, u tišini. Ne uzvraćaj, jer si solo, a njih je mnogo. Ne čuju te. Mahala urla, jer je nju strah od drugačijeg, jer … neko se oteo iz mase i trči slobodno, to se ne smije. Strah je nju svega onoga što ona nije. Ubiće je žal za onim što jedan trči radostan i slobodan. Ubiće je sve što je taj uspio uraditi sa svojim životom, a ona nije.

Nije, jer nije mahala mogla od mahale.

A i ne možeš pišati uz vjetar.

Samo sebe zapišaš.

Sve što ti možeš je da čučneš, udahneš, zadržiš dah, zatvoriš oči, poklopiš uši i, u toj tami, sebe čuješ.

Tek tada, tvoja pjesma o slobodi, pjesma o tebi, će početi da pjeva. Polako, otkrivaćeš kako rasteš. Kako skidaš sloj po sloj rđave patine koju su ti nalijepili na čarobnu dušu. Osjetićeš kako ti se obnavlja pero po pero na tvojim anđeoskim krilima, nakon svakog udarca kojeg ti zadaju. Dopusti srcu da bude ranjivo pa jako, tečno pa čvrsto, toplo i na kraju hladno kao kamen, sve dok ne pronađeš zadnji atom snage da mu udahneš život ponovo. Ne pravdaj se, ne objašnjavaj, ne negoduj, ne prkosi, ne urlaj, ne poredi i ne ulazi u obračun, ćuti, tiho, u sebi, spremaj oružje, uči tajne kodove, pamti čarobne riječi ljubavi koje ćeš sebi dati svaki dan.

I budi zahvalna, na svaki tren, na svaki udah ovog života. Budi zahvalna na tome što si otvorila oči svako jutro, što imaš svoje zdravo tijelo, što gledaš čuda svijeta oko sebe, što te grle male ruke oko vrata.

14022197_10154002559054983_8449998706256712282_n

Ti si ključ svega u sebi i oko sebe, gdje god da se nalaziš. Na primjer i u Portorožu.

Svaki dan radi na sebi, ti si SVOJ HEROJ.

Vi ste hrabrost i svjetlost, lučonoše.

O toj SLOBODI ja pričam ovdje.

Jedina sloboda je ona u kojoj zavolite sebe takve kakvi jeste, svoje oči, široke kukove, svoje velike grudi. Sloboda dođe prirodno kada, umjesto što tražite ljubav, samo srušite zidove koje ste podigli oko nje. Sloboda lako dođe kada se suočite i sa onim gdje niste vi bili fer i gdje prema vama nisu bili fer, pa oprostite i sebi i njima. Ne zadržavate sranja u sebi, pustite ih da teku. I tako napravite SLOBODAN prostor za svu čaroliju života.

Zavolite sebe od malog prsta na nozi do najduže vlasi na glavi.

I tada shvatite jednu super stvar. Nije bitno koliko imate godina da bi počeli život ispočetka. Nije bitno da li će vas gledati ispod oka što ste razvedeni, jer ste odabrali mir umjesto borbe. Onda nije bitno da li je primjereno plesati cijelu noć, ako vam je ponekada potrebno da se izduvate od partnera i dvoje djece. Nije bitno da li želiš tu tetovažu u šezdesetoj, jer TI je želiš. Nije onda bitno ni da li si gej ili strejt, sve dok je ljubav koju nosiš u sebi jedina ispravna stvar. U stanju si da razumiješ od čega je život satkan i da mu se predaš bez razmišljanja i čekanja.

Mahala vam nikada ništa nije mogla.

Mahala vam nikada ništa neće moći.

To sve što smo mislili da nam rade, da nas ne vole i ne prihvataju, da nas MORAJU voljeti i prihvatati, to su bili samo strahovi, uvjerenja, odgoj, kojih više nema. I od tog trenutka, ne treba vam odobravanje i prihvatanje od mahale. Ostaje samo prostor vaše SLOBODE.

Nije mene mahala držala za ruke kada sam ljubila strasno pa sagorila u tome.

Nije mahala bila tu kada sam hiljadu puta pokušavala i derala dušu kod svakog poraza.

Mahala je vidjela samo jedan mali dio mene.

A drugi, najveći dio, je sam stisnuo zube.

Jer ja jesam, a i vi ste, barjaktari sopstvene SLOBODE.

P.S. Iskonska sloboda dolazi kada istresete sve trunje iz svoga srca i shvatite da život nema reprizu.

 SANDA MEŠINOVIĆ

”Glas Kotor Varoša” tekst objavljuje uz dopuštenje redakcije portala ”Lola”

 

 

PODELI