KOTOR VAROŠ, 25. januara – Ovo je period u godini kada ljudi na selu uživaju u onome što su sticali tokom cijele godine. Zima je na selu posebna i drugačija. Ona donosi tišinu, poseban mir i onu toplinu koja se mjeri veličinom porodice, naloženom vatrom na ognjištu, nahranjenom stokom i i čađavim tavanskim gredama sa kojih se širi miris sušenog mesa. Tada se sabiraju utisci, gleda šta je urađeno, zahvaljuje Bogu za ono što se ima, a ne mari za ono što se nema.
Kad se u selu dimnjak zadimi, to nije samo znak da se loži vatra. To je poruka. Govori da u toj kući ima života, da se u njoj ne živi na brzinu nego po mjeri čovjeka seljaka i prirode. Dim se diže lagano, bez žurbe, baš onako kako se na selu i živi.
Selo i seljani se bude ranom zorom. Još dok se rosa zadržava na travi, a sunce tek proviruje iza brda, čuju se prvi koraci u dvorištu i glas prvih komšija koji se pozdravljaju. Jutra su predivna, čista i svježa, vazduh miriše na zemlju i novi dan. U tim trenucima čovjek zna zašto ustaje rano, jer dan na selu ne čeka nikoga.
Radni dan traje od jutra do večeri. U proljeće i ljeto radi se mukotrpno, pod suncem koje ne pita za umor. Ore se, sije, kosi i sakuplja sijeno, sve s jednom mišlju, da zimu spremno dočekamo. Da ima drva za vatru, sijena za stoku, hrane za kuću i mesa na tavanu.
Večeri su na selu posebna priča. Kad sunce polako zalazi i nebo se oboji u zlatne i crvene boje, umor se lakše podnosi. Izlazak i zalazak sunca najljepši su baš tamo gdje nema betona da zakloni pogled. Tada se dolazi s njive, malo se predahne, večera se skromno ali slatko, i spava se mirno, snom koji samo pošten rad može da donese.
Zimi se ognjište ne gasi. Loži se vatra, hrani se stoka, a na tavanu se meso suši, polako i strpljivo. Tada se uživa u plodovima rada, u onome što je stečeno vlastitim rukama. U tišini zime čovjek osjeti ponos, jer zna da ništa nije došlo samo od sebe.
Seljačke ruke su žuljevite i često prljave od zemlje, ali je obraz uvijek čist, a duša plemenita. To su ruke koje hrane, koje stvaraju i koje nikad ne uzimaju tuđe. U njima nema laži, samo trud, poštenje i hljeb zarađen na pošten način.
Dok se na kući dimnjak puši, na tavanu meso suši, i dok ima ljudi koji ustaju ranom zorom, koji ostavljaju znoj u brazdama i uveče liježu umorni ali mirne duše, dotle selo nije samo mjesto gdje se živi, nego kuća koja odiše porodičnim duhom, zemlja koja hrani i život koji ima smisla.
Za ”Glas Kotor Varoša” piše: Sara PETKOVIĆ
dobro napisano,vratiti sve iz Carsije u kotorvaroska sela
Nema bez sela nista
Bravo Saro živa i zdrava bila i sva tvoja familija
Bravo Saro živa i zdrava bila i sva tvoja familija
Saro lepotice, ovim tekstom pokazuješ da si izuzetno pametna i nadarena te vezana za porodičnu idilu a što je svetinja.Kada bi ovo podneblje imalo mnogo više takvih koji znaju cijeniti ono jednostavno i skromno što su svojim radom stvorili to bi mijenjalo sistem i način življenja tako da bi većina da se poredi sa sinovima i kćerima onih kojima je bitno samo da oni imaju u izobilju a stečeno bez znoja i pohovano kriminalom.ti znaš šta je miris suhog mesa,kakva je toplina oko peći gdje drva svetlucaju i pucketaju,kakva je šolja toplog mlijeka a oni znaju za ukus praha ,paštetu fantomku ,brzu vožnju gdje ih neće niko da obuzda jer tata može da ga ostavi bez posla.Zivjela i zdrava i sretna bila.
Comments are closed.