KOTOR VAROŠ, 23. januara – Pare! Zlatne, šuškave, neodoljive. S njima si neko, bez njih si niko. Kažu da otvaraju sva vrata, da donose sreću, ali i nesreću, prijatelje i neprijatelje, moć i propast. No, jedno pitanje lebdi u vazduhu otkada je svijeta i vijeka: Da li pare ljude kvare ili ih samo razotkrivaju?
Okrenimo se oko sebe. Koliko ih je bilo skromnih dok su hodali prašnjavim stazama života, nosili izlizane cipele i pili pivo pred zadrugom, a onda, čim su napunili džepove, postali surovi, bahati, pohlepni? A opet, ima i onih koji su bogatstvo stekli, ali su ostali isti, skromni, darežljivi, humani. Dakle, nije novac taj koji kvari ljude. Ne, on je samo ogledalo koje otkriva ko smo zapravo!
Novac je moćan, ali nema ni dušu ni savjest. On nikome ne šapuće na uho – budi anđeo (dobar) ili budi đavo (loš). To je do čovjeka, do njegovog karaktera. Neki, kada se obogate, počnu gledati ljude drugim očima, nekako s visine. Zaborave žuljevite ruke, teške dane, vrata na koja su prvo kucali. Preziru one koji su im nekada bili jednaki. Njih nije novac pokvario, samo im je dao krila da pokažu kakvi su uvijek bili, ali nisu imali priliku da to dokažu.
Ali postoje i oni čija srca ostaju široka koliko i njihovi novčanici. Znaju da se sreća ne mjeri u gramima zlata, već u osmijesima koje izmamimo. Oni grade škole, vrtiće, vjerske objekte, pomažu sirotinji, liječe bolesne. Njima novac nije gospodar, već sluga, alat kojim mijenjaju svijet nabolje. Postoji i ona sredina, ljudi koji nisu loši, ali ih novac zbuni. Naviknu se na moć, na to da mogu kupiti sve, pažnju, lažne prijatelje, čak i ljubav. I onda, kada ostanu bez bogatstva, shvate da su sve vrijeme bili siromašni, u duši.
Ali šta je sa onima koji nemaju ništa? Jesu li oni bolji? Ne nužno i ne uvijek. Siromaštvo nije sinonim za poštenje. Nije rijetkost da onaj koji je nekada hodao u pocijepanim cipelama, kada obuče odijelo i stavi kravatu, počne “gaziti” druge.
Dakle, da li pare ljude kvare? Ne, one ih samo razotkrivaju. One su lakmus papir karaktera. Dobre ljude učine još boljima, loše još gorima. Prava vrijednost čovjeka ne mjeri se u novčanicama, već u njegovim dobrim djelima. A onaj ko ne može ostati čovjek dok mu džepovi zvone od bogatstva, nikada to nije ni bio.
Novac može kupiti sve osim jedne stvari, pravog, iskrenog poštovanja. A ono dolazi uvijek i samo iz čiste duše, nikad iz dubokog džepa. Novac nije ni svetac ni grešnik, on je samo moćno oružje koje uveličava ono što stvarno nosimo u sebi. Dobar čovjek, kad stekne bogatstvo, postane još veći dobrotvor, a loš postane još pohlepniji tiranin.
Ali zapamti, pare mogu kupiti kuću, ali ne i dom. Mogu platiti svadbu, ali ne i ljubav. Mogu kupiti pažnju, ali ne i poštovanje. I ono najvažnije, mogu ti napuniti džepove, ali ako nisi mudar, isprazniće ti dušu. Na kraju, nije važno koliko novca imaš, već koliko pomogneš drugom, jer pravo bogatstvo se ne mjeri u milionima, već u tragovima koje ostaviš u životima drugih.
Za ”Glas Kotor Varoša” piše: Sara TOMIĆ
Svaka cast na izuzetno sadrzajnim I zrelim recenicama teksta,gotova slika ljudi i ljepota mlade autorke….ovdje ima jos dobrih ljudi i autora….pisite vise svi.
Nema nista gore Saro,od sirotinje kad se najede,pogotovo kad se docepa vlasti,kao sto je u Kotor Varosu bio slucaj i prije rata a sada je masovna pojava, ne samo politicki i u strankama nego i u ljudima koji si se rijesili opanaka. Sirotinja nije dobro, sirotinja je zlo. Sve price o dobroj sirotinji su lazne iako jeste istina da iz sirotinje potice plemenitost,nikada od bogatasa a u Kv u prethodnom periodu vladala je tolika oholost,oholost veca od pohlepe,mjesta u opstini i drugdje plus domace stanovnistvo,nisam znao koji su gori.Novac ima dvaznacenja, sa novcem kupujes i srecu a biti srecan a hodati gladan je plemenitost,novcem se moze kupiti sreca a sreca ne moze kupiti novac.Jedno drugo kvari……..podrzavam ti tekst.
Comments are closed.