KOTOR VAROŠ, 5. oktobra – Kažu da čovjek u životu upozna hiljade lica, ali samo se nekolicina tih lica zauvijek ureže u srce. Među njima su uvijek učitelji, nastavnici i profesori. Iako sam tek učenica srednje škole, već sada znam da se njihove riječi i pogledi ne mjere ocjenama, nego onim što ostaje u nama i kad zatvorimo udžbenike.
Oni su ti koji nas prvi pitaju jesmo li dobro, iako su možda i sami umorni od života. Oni su ljudi koji prepoznaju kad se naše oči zamagle od brige, pa sakriju ozbiljnu lekciju iza priče iz vlastite mladosti, samo da nam dokažu da nijedna prepreka nije kraj. Oni su ti koji nas ohrabre da dignemo ruku i onda kada mislimo da ništa ne znamo, jer vjeruju da u nama ima više nego što sami slutimo.
Ima profesora koji u učionicu ulaze s osmijehom većim od svih naših problema zajedno. Ima učiteljica kojih se sjećamo po boji haljine ili načinu na koji su nježno popravljale naše greške, kao da popravljaju neki dragocjeni porculan. Ima i onih strogih, koje smo nekad smatrali neprijateljima, a tek kasnije shvatili da su nas upravo oni naučili najvažnijim lekcijama kao što su disciplina, upornost i poštovanje.
Kad malo razmislim, svaki naš učitelj, nastavnik ili profesor nosi u sebi neku nevidljivu misiju: da nas oblikuje kao ljude. Da ne ostanemo samo imena u dnevniku, već da postanemo osobe koje će sutra znati razlikovati dobro od lošeg, istinu od laži, ljubav od ravnodušnosti.
Upravo zato 5. oktobra, kada cijeli svijet obilježava Svjetski dan učitelja, ova priča je posvećena njima, junacima našeg odrastanja. To je dan kada se ne sjećamo samo profesije, već i svih onih sati strpljenja, osmijeha, ispravljenih grešaka i nebrojenih savjeta koji su nam oblikovali dušu i karakter.
Zato vjerujem ovi dobri i časni ljudi nikada ne odlaze iz naših života. Oni postaju glas u nama kad donosimo odluke, postaju sjena iza naših uspjeha i svjetlo u trenucima kada nam ponestane hrabrosti. I kad prođe mnogo godina, i kad se škole zamijene kancelarijama, fabrikama ili dalekim gradovima, mi i dalje nosimo njihove riječi kao kompas sa kojim se orjentišemo na svakom životnom putu.
A možda je upravo to najveća istina: učitelji i profesori ne žive od plate, nego od tragova koje ostavljaju u našim dušama. A tragovi dobrih ljudi, zauvijek ostaju i ne brišu se nikada.
Za ”Glas Kotor Varoša” piše: Sara Tomić
