Sjećanja na Grabovicu (4)

0

MELBURN, 14. maja – Evo, prođoše i vaskršnji praznici i Đurđevdan koji je jedan od najčešćih slava među našim iseljenicima u Australiji. Krkalo se, pilo, veselilo… neke je boljela glava, nekoga stomak. Vaskrs ili Uskrs, kako ga već ko zove je u moje vreme u Grabovici bio skroman i smjeran. Nešto bogatija trpeza nego inače ali daleko od današnjeg, da ga tako nazovem, takmičenja ko će više i ljepše što je, po meni, izvinite ako se neko nađe pogođenim, čisto pomodarstvo, odnosno dekadencija zdrave pameti. Ali, pošto je maj u Grabovici jedan od najljepših mjeseci, pa se nadam i vaše raspoloženje, idemo dalje sa mojim sjećanjima na sada već davna vremena.

U prošlom nastavku obećao sam malo pisati o ličnostima koje su se na neki način isticale u Grabovici. Naravno, ovo je moje subjektivno mišljenje, koje će nehotično zaobići mnoge značajne face ali, kako je ovo otvoren forum sa svima koji ova sjećanja čitaju, dozvoljavam svakom da ga dopuni svojim viđenjem.

Milisav Rakočević Mito je bio legendarni učitelj u Grabovici. Došao je iz Crne Gore poslije Drugog svjetskog rata baš kao i mnogi nastavnici i učitelji koji su bili Crnogorci; da spomenem Milana Kovačevića, Dušana Lojevića, Slobodana Rabata, Slobodana Jankovića, Milutina Jovića Mašu, Miluna i mnoge druge koji su bili nastavnici mojoj generaciji ali i mnogima poslije mog odlaska iz Grabvice.

Mito je bio zakon te naše osnovne škole, ali je uživao poštovanje a kod mnogih i strahopoštovanje u cijeloj Grabovici i njenoj okolini. Bio je, rekoh, učitelj ali je zbog nedostatka nastavnog kadra bio i nastavnik za učenike od petog do osmog razreda. Mislim da je predavao matematiku. Bio je strog ali pravedan čovjek. Nije volio zabušante i neradnike. Nas učenike je kažnjavao čvrgom u glavu, ali sam lično bio jedan od srećnika kome se to nikada nije desilo. Ima i jedna anegdota u vezi Mite u kojoj je učesvovala i baba Mićinica. Naime, moj pokojni brat Miloš i Radoslav Đekanović Tica, koji je bio naš veliki drugar, su se nešto pokoškali u učionici i uleti Mito i pljusne šamarčinu Milošu, a on jadnik, pošto je bio najmlađi u razredu, plačući i crvenog obraza otrči kući i poslije 20-tak minuta dolazi baba Mićinica sa sjekiricom koju smo zvali bradva i pravo u zbornicu gdje su sjedili nastavnici u pauzi između časova. Uđe ona i pred svima kaže, uz psovku i to sočnu: „Ako mi još jednom pipneš unuka ovim ću ti presuditi“. U zbornici tajac, ni muva se nije čula. Mislim da smo tada bili šesti razred, tek Mito nikada više nije prst podigao na Miloša.

Međutim, pored sve dobrote i strogoće koja je bila za dobro nas učenika, na čemu sam ja i dan-danas zahvalan, Mito je imao i jedan porok. Volio je flašu više od svega i dešavalo se da i na čas dođe ’’pod gasom’’, ali je onda, da mi učenici ne bismo bili u šoku, određivao Nadu Narić ili mene da sjednemo za katedru i čitamo lekciju, ali i pazimo na tišinu u razredu. Poslije završenog školskog dana Mito je obavezno odlazio do zadruge, a kasnije i kafane i nalazio srcu lijeka. Vjerovatno je ovaj dobri čovjek imao neke životne frustracije, žal za nečim pa je eto utjehu nalazio u piću. Sve u svemu jako, jako pozitivna ličnost i junak mojih školskih dana.

Baba Mićinica, odnosno Draginja Stupar kako joj je bilo pravo ime, bila je takođe izuzetno popularna i cijenjena ličnost u Grabovici, Maljavoj, pa čak i u Šipragama. Ostala je mlada udovica, jer je djd Mićo poginuo tako što je pao sa prikolice kamiona kod Crne reke. Sa troje djece, bez penzije, snalazila se na razne načine da preživi. Vrijedno je radila, bolje reći kulučila na mobama da bi sebi i djeci obezbijedila koru hljeba.

Mićinica koja je bila nepismena, bila je prirodno darovita osoba. Pošto je došla iz znatno civilizovanijih krajeva od Grabovice u to doba (okolina Gradiške) znala je gotovo sve u vezi kulinarstva, pa je Grabovčanima, bolje reći Grabovčankama, usadila kulturu za pripremanje nekih jela koja su im do tada bila nepoznata. Nije se moglo zamisliti klanje svinja, a da Mićinica nije pozivana da napravi krvavice ili neke druge specijalitete. Ona je upamćena i po tome što je i mnogo povrtlarske biljke prva počela saditi u Grabovici. Da i ne spominjemo njenu vještinu pravljenja torti, a njen „zanat“ će tek kasnije preuzeti mlade domaćice, jer će od kraja 60-tih i ženske početi da idu u srednje škole što je prethodno bilo nezamislivo.

Mnogi slučani namjernici su utočište nalazili kod babe Mićinice. Živjela je u zgradi na spratu, ispod kojeg je bila prodavnica i ambulanta, a ispred autobuska stanica, pa su mnogi ljudi koji su kasno stizali autobusima, kod nje ostavljali stvari i sutradan sa konjima dolazili po iste. Tačno se sjećam da su mnogi ljudi čekajući autobus po bljuzgavici i nevremenu kod ove dobre i srčane žene nalazili topli dom a uz to im je baba nudila i kafu, čaj pa i rakiju. Svraćali su tu učitelji, popovi, geometri, mlade djevojke koje su odlazile u školu u Kotor-Varoš ili Banja Luku…

Baba, koja je bila pedantna i strogo vodila računa da Miloš i ja uvijek budemo čisti i popeglani pa makar i sa zakrpom na pantalonama, tjerala nas je svako veče pred spavanje u slamarici da recitujemo deset Božjih zapovijesti. Tada sam ih znao, a evo recimo danas ih sve ne mogu nabrojati.

Baš kao i Mito i baba je voljela potegnuti iz flaše, a omiljeno piće joj je bilo pivo i to ono banjalučko „Nektar“. U prodavnici su znali da baba obožava zelene poluvoke, pa su za nju odvajali u posebne gajbe.

Baba Mićinica je bila i zgodna žena, pa je naravno bilo i udvarača ali ih je sve odsečno odbijala jer joj ljubav prema pokojnom suprugu nije prestajala sve do sudnjeg dana, odnosno njenog upokojenja u Gospodu. Koliko je patila za Mićom neka posluži i podatak da je znala satima da jauče za njim kad popije i to je trajalo godina, decenijama…

Takva div žena, ta snaga i želja da djecu izvede na pravi put, teško da će se u Grabovici ikada ponoviti.

Sledeći na listi junaka moga doba svakako je Dušan Đekanović. Izuzetno snalažljiv i pronicljiv čovjek. Dugo je radio u šumama Kruševa Brda, a potom, kad je šumarija otvorila kafanu u Grabovici, postavljen je za njenog šefa. Kasnije, kad je šumarija digla ruke od kafane, ista je postala Dušanovo privatno vlasništvo i, čini mi se ali nisam sto posto siguran, da joj je dao ime „Lipa“. Valjda je to bila aluzija na prekrasno drvo lipe, koje je ponosno stajalo preko puta ceste i svojom širokom krošnjom bivalo prirodni kišobran za one koji su čekali autobus.

Dušan je bio veoma popularan u Grabovici. Maltene, za sve se pitao. Davao je ljudima na veresiju, a mnogima je iste i opraštao znajući da ne mogu i nemaju odakle da plate. Posebne fešte su bivale kada bi dolazili gastarbajteri, naročito oni i zapadnoevropskih zemalja. Tada je kafana radila i dan i noć bez prestanka, treštala muzika, čula se vriska konobarica, a kad maligani ovladaju razumom znale su da se demonstriraju i bokserske veštine… bilo je slučajeva da se polupaju stolovi, stolice, šank, ali je to Dušan strpljivo renovirao i opet nastavljao sa radom. Imao sam prema tom čoveku iskreno poštovanje. Osim toga njegov sin Nedeljko mi je bio školski drug baš kao i sinovac mu Radoslav, sin od Drage Đekanovića.

Idol svih Grabovčana, a i moj možda i danas, bio je Milorad Đekanović. Nekada učitelj u Grabovačkoj Rijeci, a kasnije predsjednik opštine Kotor-Varoš i direktor kožare. Mislim da je Milorad bio prvi učitelj od Grabovčana. Svaki dan je pješke putovao u Grabovačku Rijeku, do škole koja se nalazila na pola kilometra u podnožju Krčića, ali je, pokazaće se kasnije kovao planove da nastavi školovanje. Tako je i bilo, uštedio je novac od svojih učiteljskih plata i upisao Ekonomski fakultet u Sarajevu. Imao sam prilike i u Sarajevu da se sretnem sa njim. Išao sam u vojnu školu, a on je već bio pred završetkom studija i stanovao je u Studentskom domu u Nedžarićima. Nekoliko puta smo se našli i odlazili na vrelo Bosne iznad Ilidže a i častili se najboljim šampitama na svijetu kakve su tada pravljene na Baščaršiji. Kasnije sam Milorada još jednom sreo u životu i to u njegovom stanu u Kotor – Varošu i zauvijek mi je ostao kao pozitivna ličnost i čovjek koji je uvijek znao šta hoće u životu.

Iz iste kuće, porodice Luke Đekanovića, izašli su njihovi izdanci, a braća i sestra od Milorada. Miro je bio geometar koga smo mi klinci poštovali i nismo smjeli reći ne ako bi nas poslao po cigare ili bilo šta drugo. Milovan najbolji fudbaler i najbrži čovjek kojeg je Grabovica ikada imala. Četiri godine stariji od moje generacije ali se kad bi dolazio iz Banja Luke gdje je išao u srednju školu, uvijek sa nama družio i pikao loptu. Njegova ljevica je bila kao grom. Sa njim u timu, Grabovčani su pobjeđivali na mnogim turnirima. Bio nam je fudbalski uzor, a d,evojke su ga netremice gutale pogledima, jer je bio i naočit momak. Bila mi je izuzetna čat što sam imao prilike igrati sa njim u timu na par turnira u Šipragama. Milena je bila moja školska drugarica. Nije joj učenje naročito išlo, ali je bila druželjubiva i prijatna osoba. Ne znam ništa o njoj od 1973. godine. Najmlađi iz te dinastije Đekanovića, Milan, bio je mlađi par godina od na,s ali je i on znao često da se sa nama druži, naročito kad smo igrali kauboja i indijanaca po šumi Bjeljevina gde smo ujedno brali i gljive rujnice i vrganje.

Dragan Kalamanda je bio matičar u Grabovici. Ne znam da li Kalamande teritorijalno ili na bilo koji način pripadaju pod Grabovicu, tek on je dugo godina radio u kancelariji, preko puta stana babe Mićinice. Tih i pedantan čovek, izraziti komunista i čuvar Titovog lika i djela bio je veoma korisna ličnost ako je ljudima trebalo pomoći u administrativnom smislu ali je mnogima pomagao i korisnim savjetima. Meni lično je sugerisao da idem u vojnu školu mada, ruku na srce, nisam nikada Bog zna kako bio naklonjen tom pozivu. Međutim, kako sam poticao iz siromašne porodice Nede Beraka, koji nas je sve hranio sa jednom rukom (bio sakat u desnu ruku), shvatio sam da je to dobro rješenje da rasteretim roditelje troškova za dalje školovanje, budući da je vojna škola bila na teret države. Imao sam sreću da sam uspješno prošao teška testiranja, zdravstvena i intelektualna pa kad je stigla vijest da sam primljen, Dragan Kalamanda mi je prvi čestitao i počeo me posmatrati sa dozom respekta iako sam bio klinac od 14 godina. Bio je nenametljiv, ali uvijek na osnovu mog zapažanja – ubjedljiv!

Kad sam već kod vojne škole, vijest o mom prijemu je stigla u martu mjesecu, a kao što je poznato kraj školske godine je uvijek bio u junu. Razredni starješina u osmom razredu Dušan Lojević me već tada oslovljavao sa „majore“ mada taj čin nikada neću dostići, jer sam se iz JNA demobilisao 1984. kada sam imao 26 godina.

Ima svakako ovde još dosta ljudi i osoba o kojima bi se moglo i trebalo pisati ali, rekoh na početku, to je neki moj subjektivni izbor uz napomenu da Grabovčani nikada nisu patili od kulta ličnosti, ali su i te kako znali da cijene vrijedne, poštene i dobre ljude.

Ja ću vas za sada ostaviti na miru, da i dalje uživate u čarima proljeća i zelenila koje vas okružuje u mjesecu maju, a sledeća priča, odnosno tema biće „škakljiva“. Biće riječi o Grabovčankama za koje sam na početku druženja sa vama apostrofirao kao najljepše na svetu. U ostalom, najljepšem selu na svijetu priliče i najljepše žene. Pripremite se za to, a sada vas pozdravljam i željno čekam ljeto 2014. kada planiram posjetiti moje rodno selo.

Živjeli!

Rade Berak

Melburn

Napomena: na fotografiji ispod je Draginja Berak zvana Mićinica

O autoru:

Radojica Rade Berak, rođen je u Grabovici sredinom prošlog veka. U njoj je završio osnovnu školu a po mnogima je, a pre nekoliko godina jedan od njegovih nastavnika Slobodan Janković će javno reći, možda i najbolji učenik svih vremena. Život će ga potom odvesti u vojnu školu u Sarajevo, pa na službu u Skoplje. U međuvremenu će vanredno diplomirati ekonomiju u Beogradu i studirati žurnalistiku na skopskom univerzitetu “Kiril i Metodij”. Godine 1982. se ženi Makedonkom Cvetom Avramovski iz porodice solunskog borca.
Godinu dana kasnije dobija prvo dete, ćerku Mariju, a početkom 1987. za stalno se naseljava u Melburnu, najlepšem gradu na svetu. Tu dobija i drugo dete, sina Stefana. Prve četiri godine u Australiji radio je mnoge poslove kako bi se skućio, a 1991. godine je sa pokojnim Đorđem Marinkovićem pokrenuo srpski nacionalni list “Srpski glas” čiji je urednik sa prekidima bio skoro 15 godina. Danas radi za sebe, ugovorno vezan za veliku firmu, a istovremeno je, kako sam reče, radi održavanja kondicije, šef dopisništva Portala ‘’SvetPlus’’ za Australiju (www.svetplus.eu).
Za 26 godina boravka u Australiji samo je jednom posetio otadžbinu i to 2003. i uglavnom je boravio u Beogradu gde mu živi najbliža familija. Grabovicu je samo nakratko posetio jedan dan i morao je zbog obaveza da se odmah vrati za Australiju. Dogodine planira ponovni dolazak sa suprugom i obećao je da će bar nedelju dana boraviti u Grabovici i njenoj okolini…
Kao čoveku od pera, poverili smo mu zadatak da kroz svoja sećanja opiše Grabovicu iz vremena dok je u noj rastao i živeo,  a na našu radost, on se i pored obaveza, prihvatio tog nezahvalnog posla… Ujedno, Rade nas je zamolio da oni čitaoci, koji imaju adekvatne fotografije,  potkrepe detalje iz njegovog pisanja, iste dostave ovom sajtu, na čemu ćemo im biti zahvalni.

Prethodne priče:

Grabovačka sjećanja (1)

http://www.glaskotorvarosa.com/pisma-iz-melburna-grabovacka-sjecanja-1/

Grabovačka sjećanja (2)

http://www.glaskotorvarosa.com/pisma-iz-melburna-sjecanja-na-grabovicu-2/

Grabovačka sjećanja (3)

http://www.glaskotorvarosa.com/rade-berak-sjecanja-na-grabovicu-3/

Na slici ispod je Draginja Berak zvana Mićinica

 

 

 

PODELI