KOTOR VAROŠ, 4. decembra – I danas, godinama nakon njegove smrti, ime Bore Đenića izgovara se tiho, s poštovanjem. Kao kad se spomene neko ko je učinio dobro koje se ne može izmjeriti, ni prebrojati, ni zaboraviti. Preminuo je 6. juna 2021. godine, u 55. godini života, ali je za sobom ostavio trag dublji od bilo kakvog spomenika – ostavio je ljude koji ga se sjećaju sa zahvalnošću.
Boro je bio čovjek koji je tuđi bol primao kao svoj. U vremenu kada se sve češće zatvaramo u vlastite živote, on je širio ruke. I vrata. Njegovi domovi za starija lica u Kneževu, Kostajnici, Karanovcu i Kotor Varošu bili su više od ustanova – bili su utočište za one koje je život ranjavao, a porodice napustile.
Mnogi koji su došli bez ičega, odlazili bi s osmijehom, jer su u tim domovima prvi put nakon dugo vremena osjetili toplinu doma i dostojanstvo čovjeka. To je bio njegov zavjet, njegova misija.
Svojom nesebičnošću Boro je istinski živio ono što je govorio:
„Uzalud su nam sva bogatstva ovog svijeta ako dozvolimo da se ljudi oko nas pate i umiru u nehumanim uslovima.“
Te riječi nisu bile prazna izjava – bile su njegov način života. Zato je kao odbornik u Skupštini opštine Kneževo svoj odbornički dodatak u potpunosti davao socijalno ugroženim ljudima. Zato su desetine teško bolesnih sugrađana i stanovnika susjednih opština dobile priliku za liječenje. Zato su mladi i talentovani đaci i studenti godinama mogli da uče bez straha, uz njegovu stipendiju i podršku.
Ali jedan gest posebno je ostao utkan u sjećanje regiona. Gostujući u kultnoj emisiji „Sve za ljubav“, ispunio je posljednju želju Dragomiru Stefanoviću, bivšem fudbaleru Crvene zvezde, smještenom u beogradskom domu za starije. Doveo ga je na Marakanu – na mjesto na kojem je Stefanović nekad živio svoje snove. Dok su zajedno stajali na velikom stadionu, Boro je pokazao koliko je snažna jedna ljudska dobrota. Toliko snažna da premosti godine, bolesti, zaborav i samoću.
Boro Đenić i Dragomir Stefanović na Marakani
Takav je bio. Tih, nenametljiv, ali čvrst u svom uvjerenju da se dobro mora širiti. Da je čovjek čovjeku obaveza, a ne teret.
Zato ga danas mnogi nazivaju velikim humanistom. Ali oni koji su ga poznavali, jednostavno kažu – Boro je bio dobar čovjek. Onaj koji je znao saslušati. Onaj koji je znao pomoći i kad niko drugi nije htio. Onaj koji je uvijek mislio na tuđu muku prije nego na svoju.
I možda je zato ostavio prazninu koja se još osjeća. Ali je ostavio i nešto važnije – primjer. Putokaz. Dokaz da dobrota nije zastarjela i da jedan čovjek može promijeniti mnogo života.
Danas, kad se spomene njegovo ime, ljudi se prvo nasmiješe, a zatim zastanu. Jer Boro Đenić nije bio samo vlasnik domova. Bio je dom. Za mnoge. Za najugroženije. Za one koji su mislili da su zaboravljeni.
A takvi ljudi – ne odlaze. Oni žive u svakom osmijehu koji su vratili, u svakoj suzi koju su obrisali, u svakoj nadi koju su ponovo zapalili.
I zato će i dalje, tiho ali postojano, živjeti među nama.
Danilo ĐURIĆ
