Sjećanje na Iliju Kuzmića: Grabovicu nosio u srcu do posljednjeg daha

0

KOTOR VAROŠ, 21. novembra  – Ilija Kuzmić, bio je jedan od simbola Grabovice. Iako već godinama nije među nama, ostale su zapisane njegove poruke iz priča, koje je objavljivao beogradski ”Blic”.

Ilija je je više od pet decenija u svoj zavičajni dnevnik upisivao je sve ono bitno što se dešavalo u kotorvaroškom selu Grabovica.

– Sve što se bitno desilo u Grabovici ja sam zapisao i sačuvao od zaborava. Beskrajno volim ovo selo i njegove žitelje, pa me srce zaboli kada vidim da Grabovica pusti, jer mladi ljudi, trbuhom za kruhom, svakodnevno odlaze iz zavičaja i bolji život traže u Zapadnoj Evropi, Americi i Kanadi, a mnogi se ni do Australije ne zaustavljaju – pričao je Ilija.

Govorio je kako je još nakon Drugog svjetskog rata, kada je imovina najimućnijih Grabovčana nacionalizovana, znao da se njegovom selu ne piše dobro, dodajući da je jedino u većim zajednicama život na selu bio moguć.

– Nekada se svaki pedalj ove plodne grabovačke zemlje u dolini Vrbanje obrađivao, a u zajednicama je živjelo od 30 do 50 čeljadi. U to vrijeme starješina zajednice imao je zadnju riječ, a svaka domaćinska kuća imala je najmanje 100 ovaca, 30 koza, 20 goveda i desetak konja. Međutim, dođe ta nesretna nacionalizacija, pa je od viđenijih seljaka oduzimana zemlja i oni su odlazili ka plodnim ravnicama u Slavoniji i Vojvodini. Prvi je otišao Tejin Lazarević, koji je kao težak u kraljevska vremena odlikovan ordenom rada, jer je na kesimu  imao 300 volova, a za njim i ostale gazde – prisjećao se starina.

Na iseljavanje mještana Grabovice, govorio je Ilija,  znatno je uticalo i uvođenje poreza na poljoprivredu krajem pedesetih godina prošlog vijeka, pa su ljudi bili primorani da ’’glavi salameta traže u preduzećima’’.

– Upravo su ta preduzeća dokusurila Grabovicu. Ljudi odoše u grad, ubrzo i cijele porodice odvedoše, pa zemlja na selu poče zarastati u korov. I ja sam penziju zaradio u preduzeću i od države dobio brojna priznanja, medalje i nagrade za pošten i predan rad, ali svoje selo, za koje od milošte kažem da je ljepše od Pariza,  nipošto nisam htio ostaviti. Grabovica je prije 50 godina imala oko 2.000 stanovnika, a prošle godine ovde je rođeno samo jedno dijete. Kako sada stvari stoje, i ova naša škola će za nekoliko godina biti zamandaljena,  jer je mališana sve manje –  s tugom u očima zborio je.

U Grabovici, prema njegovim riječima, živi trenutno tridesetak neženja, koji o ženidbi i ne razmišljaju, jer cure ne žele da se udaju za seoske momke.

– Neće cure da žive i rade na selu. Lakše im je u gradu nogu preko noge prebaciti i ispijati kafu  nego zemlju obrađivati i blago čuvati. Interesantno je i to da nema nijedne neudate  Grabovčanke i da sve odoše za momke iz  grada, a ove naše seoske đuvegije neće ni da pogledaju, kao da su gubavi –  pričao je Ilija.

Upozoravao je da se ne može ni sanjati o ostanku mladih na selu sve dok se ne obezbjede uslovi za razvoj poljoprivrede, ističući da bi vladari trebali osloboditi sve ljude koji žive na selu plaćanja državnih poreza i nameta.

– Imamo u Grabovici i idealne uslove za razvoj turizma od kojeg bi mnoga domaćinstva mogla solidno živjeti. U ovom kraju se nalaze najbogatija lovišta u Srpskoj, rijeka Vrbanja i njene pritoke su idealne za sportski ribolov, a ovdašnje vodenice su i prije prethodnog rata bile svojevrsna atrakcija za turiste iz inostranstva. Nekada je u selu bilo 17 potočara, a među njima i ona koju je moj otac izgradio davne 1934. godine, nakon što je od nekog  Šodolovića iz Travnika za 200 kilograma žita kupio žrvanj. Inače, naša vodenica je jedna od najstarijih u kraju i u njoj se žito mljelo sve do 1980. godine. Nikada nikome nisam ušur naplatio, a žito su mi sa svih strana donosili – govorio je  Ilija Kuzmić, vrijedni hroničar zavičajne tuge iz Grabovice.

Prema riječima Ilije Kuzmića, prvi paroh grabovački bio je Todor Krčić, koji je vjeru pravoslavnu u ovom kraju propovjedao od 1876. godine.

Sjedište parohije bilo je u centru sela, a osim grabovačkog kraja ona je obuhvatala i Kotor Varoš, Selačku, Burču, Maljavu, Borke, Obodnik, Kukavice, Dabovce i Maslovare.

– I ovaj podatak dovoljno govori o tome koliko je Grabovica bila značajna u prošlosti. Ovo je bio jedan od centara podvlašićkog kraja, koji je iznjedrio brojne umne glave – s ponosom je isticao Ilija Kuzmić.

PODELI

POSTAVI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here