Slavica Vitezović: Kako dijete pripremiti za školu?

0

KOTOR VAROŠ, 22. maja – Ovih dana se, baš često, može čuti kako (najčešće) majke, međusobno razgovaraju o tome šta sve treba dijete da zna prije polaska u školu. Onda jedna kaže kako njeno čedo zna pisati sva slova i sabira do 10 (te ona smatra da je potpuno spremno za školu), dok ova druga smatra da je dovoljno da se njeno zna potpisati i brojati do 10, a za sve ostalo učitelji (pobogu) primaju platu, pa neka ga oni nauče pisati, čitati i računati. I tako, ako kojim slučajem u toj raspravi učestvuje više aktera, meni lično, sve to liči na neko takmičenje, gdje se ne znaju ni pravila, a ni cilj istog.

S obzirom da nam se bliži upis u školu, za svu djecu koja treba da krenu u prvi razred u narednoj školskoj godini (odnosno u septembru), imam potrebu da napišem nekoliko rečenica o tome i, nadam se, pomognem roditeljima sa nekim korisnim informacijama.

Prvo, nije mi jasno zašto i na osnovu čega roditelji mjere znanje svoje djece. Mislim na predznanje koje je „potrebno“ za polazak u školu.

Prije ulaska u vaspitno – obrazovni sistem, dijete prolazi testiranje od strane psihološko – pedagoške službe škole, koje je koncipirano tako da dijete, kroz igrolike aktivnosti, odgovori na postavljena mu pitanja, odnosno zadatke. Takav test obuhvata sve segmente djetetovog razvoja, od emocionalnog, preko fizičkog i motoričkog, pa do kognitivnog i saznajnog.

Na šta bi roditelji trebali obratiti pažnju, kada je u pitanju „pripremanje“ djeteta za školu?

Kao prvo, postoje razvojne „norme“, kojima bi se roditelji mogli voditi, u pogledu vještina i navika, u ovom slučaju, šestogodišnjaka.

Ono što bi svaki roditelj trebao da ima za cilj, prije nego što dijete pođe u školu, jeste djetetova socijalizacija. Socijalizacija podrazumijeva da dijete ima stečene navike lijepog ponašanja u okruženju sa drugom djecom (kao i odraslima), u kojem se ono osjeća opušteno, prijatno i prihvaćeno. Očekuje se da je naučeno: da dijeli prostor i igračke sa drugom djecom, da strpljivo čeka svoj red u aktivnostima kao što su spuštanje niz tobogan, ljuljanje na ljuljašci i dr., da kaže IZVINI, ukoliko slučajno povrijedi drugo dijete, da kaže HVALA kada mu neko nešto ponudi, da sluša kada mu se neko obraća. Dakle, da bi se dijete uspješno uklopilo u novu sredinu, treba da ima izgrađene osnovne elemente lijepog ponašanja, što ne bi trebalo predstavljati problem, jer su to aktivnosti koje roditelji sprovode od prvih mjeseci djetetovog života.

Osim da budu kulturna i ljubazna, djecu trebamo podsticati da budu radoznala. To se najbolje postiže stalnim angažovanjem djeteta u svim porodičnim aktivnostima, gdje odrasli biraju riječi i traže adekvatan način da dijete dobije odgovore u vezi svega što mu je novo i neistraženo.

Dakle, odrasli ne treba da ignorišu, već da podstiču dječiju radoznalost.

Što se tiče motorike i razvoja fizičkih vještina, očekivano je da šestogodišnjak umije da baca i hvata loptu, te da posjeduje određenu brzinu u trčanju, skakanju i preskakanju.

Od šestogodišnjaka se, takođe, očekuje da želi i voli da učestvuje u zajedničkim igrama sa drugom djecom i da poštuje pravila igre.

Predškolsko dijete, takođe, zna da pravilno drži i koristi olovku, bojice i makaze, odnosno pribor za pisanje i crtanje. Trebalo bi da dijete, do svoje šeste godine, ima izgrađenu naviku da pospremi svoje stvari i igračke (samostalno ili uz pomoć odraslih).

Jednostavno rečeno, do polaska u školu, dijete bi trebalo da bude što više u društvu vršnjaka, gdje roditelji, vodeći brigu o ponašanju i djelovanju svoga djeteta, istovremeno svoje dijete pripremaju za početak jedne nove etape života, a to je polazak u školu.

Polazeći u školu dijete u svom životu stiče, za njega, još jednu važnu osobu, a to je učitelj/ica.

Zato, dragi roditelji, manje se opterećujte slovima i brojevima, a više obratite pažnju na to, da je polazak u školu, za svako dijete, novi, neistražen i tajnovit svijet. Olakšajte djetetu, da mu strah od onoga što ga čeka u školi bude što manji i da odvajanje od kuće (njegove sigurne zone) ne bude trauma, već nešto prirodno i lako.

Naglasiću i to, da su sva djeca različita i da svi šestogodišnjaci nisu isti, a to znači da svaki roditelj zna koji način je najbolji da njegovo dijete bude srećan, vrijedan i uspješan prvačić.

Srećno!

Slavica VITEZOVIĆ 

PODELI

POSTAVI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here