GRABOVICA, 23. juna – U vremenu kada je savremena tehnologija zavladala i selima, a stari običaji polako blijede, u Grabovici je juče je viđen prizor koji grije srce i budi najljepše uspomene na nekadašnji seoski život – mještani su se okupili da okopaju kukuruz. Ručno, sa motikom u ruci, u znoju lica i veselju duše.
Nije to bilo ništa novo za starije Grabovčane. Tako se živjelo decenijama unazad – kada jedan zove, svi dolaze, jer zna se: danas kod komšije, sutra kod mene.
Iako dan pred njima nije bio lak, jer okopavanje kukuruza traži snagu i izdržljivost, niko se nije žalio. Naprotiv, šala i pjesma pratile su svaki zamah motike. Podsjećali su jedni druge na stare dane, kada se u julu kopalo „u drugu ruku“, a nekad, ako bi godina bila tvrdoglava i kišna, i ”u treću”. Bio je to mukotrpan posao, ali tada se nije brojalo koliko se radi, nego s kim se radi.
Danas, ovo što vidite na fotografiji, to je duša sela, to je Grabovica kako smo je znali.
Zajedništvo koje se osjetilo tog dana teško je opisati riječima. Bio je to dan kada je Grabovica pokazala da još uvijek kuca istim srcem kao nekad – srcem koje zna za red, poštovanje, komšiju i za ruku koja se uvijek pruži kad zatreba.
Na kraju dana, kukuruz je bio okopan, motike su odložene, ali u duši svakog Grabovčanina ostao je osjećaj ponosa i pripadnosti. Jer, kada selo diše zajedno, kada se radi iz ljubavi i srca, ni najteži posao nije težak.
I možda se ovakvi prizori danas rijetko viđaju. Možda ih više i nema svugdje. Ali u Grabovici još ima ljudi koji znaju šta znači biti komšija, biti čovjek, biti ruka koja pomaže. I to je vrijednije od svake mehanizacije i svakog napretka. To je duša sela – i ona još uvijek živi.
Tekst: Rade BERAK
Foto: Jagoda Petrović
