KOTOR VAROŠ 21. oktobra – Poštovani čitaoci, pozvali smo vas da se uključite u našu akciju ”Slike moga zavičaja” i da u istoimenoj rubrici budete naši saradnici. Šaljite nam tekstove, eseje, priče, fotografije iz svoga kraja. Opišite svoje selo, ulicu, planinu, rijeku, šumu, ljude, istoriju, kulturno naslijeđe, običaje, lične ili porodične priče, legende…
Sve ono što smatrate vrijednim i važnim da se zabilježi, da i drugi ljudi pročitaju i vide. Mi ćemo se potruditi da vaše priloge što bolje i ljepše „upakujemo“ i plasiramo.
To može biti foto-vijest, reportaža, zabilješka, pismo…
Najbolji, najoriginalniji i najvrijedniji čitaoci-saradnici biće i nagrađeni. Pišite nam na mejl: info@glaskotorvarosa.com
Hvala vam beskrajno.
Vaš ”Glas Kotor Varoša”
Prvi poljubac iz nekog davnog avgusta u toploj kotorvaroškoj noći
ČIKAGO, 21. oktobra – Šetam pored jezera Mičigen i razmišljam da li da i ja napišem za ’’Glas Kotor Varoša’’ moju priču o mom gradu, o mojoj ljubavi… Davno sam otišla iz Kotor Varoša, tamo ostavila sve i nakon završenog fakulteta krenula u nepoznato.
Plakala sam kao malo dijete kada sam sa autobuske stanice, koja se nalazi pored katoličke crkve u Kotor Varošu, busom krenula put Banjaluke, kasnije za Beograd, na aerodrom, a onda preko Pariza za Čikago.
Sjećam se očevog zagrljaja pred polazak, tresao se i plakao od bola što jedinicu ’’pušta’’ u zagrljaj dalekog svijeta. Majka je pokušavala da bude jaka, ali bezuspješno. Suze su lile niz lice.
Jecala sam, zagrlila ih oboje i kroz glavi mi prođe sav moj život u voljenom gradu. Društvo iz ’’kocki’’, prva simpatija iz osnovne, prvo zaljubljivanje u srednjoj, prva ljubav na trećoj godini fakulteta. Ona ljubav u koju sam potajno bila zaljubljena još od prvog srednje. Ona ljubav s kojom sam skoro svako jutro dijelila sjedište u busu do Banjaluke. Ona ljubav s kojom sam ljetnih noći šetala do Bjelina, ona ljubav koju sam prvi put poljubila na klupi pored Radničkog univerziteta jedne tople avgustovske noći.
Sletjela u Čikago, hladno, duva vjetar i ledi krv u žilama. Umorna od puta, ali tetka koja me je dočekala bombarduje me pitanjima. Sve je zanima, a u meni sve spava.
Sjećam se i svog sna u toj prvoj čikaškoj noći… Sanjam kako u nekakvom velikom balonu letim iznad Kotor Varoša, zastaje taj balon ondje gdje ja poželim, a ja gledam svoju Ruiku, ispod kino-sala, Dom zdravlja, stadion… Želim do Bobasa i vodopada, pa do Luka i onda da preletim moje ’’kocke’’ da me želja mine… I u tom trenutku, negdje oko dva iza ponoći, trgnem se iz sna. Sva treperim od sna o gradu moje mladosti, gradu mojih snova, gradu moje ljubavi.
I sada, mnogo godina nakon odlaska, sanjam Kotor Varoš, sanjam ulice grada, tople majčine knedle od šljiva, očeve plave oči i prvi poljubac iz nekog davnog avgusta u toploj kotorvaroškoj noći…
D.S.
Rasplaka me,to je ta nostalgija koju osećamo mi koji smo daleko,i sto si stariji nešto nevidljivo te vuče prema mestu odakle si ponikao…..
Rasplaka me
U jednom dahu pročitah. Divnoća…
Uffff. Ovo u srce pogađa. Divno, draga moja…
A zamislite koliko je takvih, mladih i obrazovanih ljudi otišlo da na drugom kontinetnu živi i stvara porodicu. A ovdje sve pusto.
Comments are closed.