Stojan Župljanin: Od Maslovara do Haga

7

HAG, 22. avgusta – Šta da piše o svojoj biografiji čovjek koji je već dvadeset godina u ratu i kome se sudi pred Haškim sudom već treću godinu. Da li taj čovjek, koga su bile sve “Scile i Haribde” ovoga svijeta, uopšte ima još nešto od biografije ili je ona postala samo blijedo parče papira, toliko izblijedilo da se na njemu samo naziru slova, nekakav tekst nečitljiv i njemu samom. Da li je bilo šta ostalo što bi vrijedilo podsjećanja i pamćenja, ili je možda bolje prepustiti ga daljem zubu vremena i ono će ,,odraditi svoj dio posla” – pomoći će da što prije padne u zaborav, koji mu neminovno i slijedi. Ali, neka nešto od toga, bar i u najkraćim crtama, ostane zapisano! Za buduća neka pokolenja!

Rođen sam 22. septembra 1951. godine od oca Aleksandra i majke Dragice u siromašnoj seoskoj porodici u selu Maslovare, opština Kotor Varoš, srez Banja Luka. Srednju Upravnu školu završio sam u Banjoj Luci, a Pravni fakultet u Sarajevu, 25. februara, već davne 1975. godine.

Prvog aprila iste godine zaposlio sam se u opštinskom Sekretarijatu za unutrašnje poslove u Banjoj Luci, gdje ću, na različitim poslovima, ostati do početka 1994. godine. U međuvremenu sam 1976/77. god. odslužio vojni rok u Školi rezervnih oficira u Bileći, a 1979. god. položio pravosudni ispit u Sarajevu. 1995. god. sam položio usmeni magistarski ispit na Pravnom fakultetu u Banjoj Luci, uradio magistarski rad ali ga nisam stigao braniti zbog progona koji je uslijedio. Oženjen sam. Supruga mi se zove Divna i imamo dva zlatna sina: Mladena i Pavla. Od sporta sam najviše volio karate i majstor sam ovoga sporta, kao i vazduhoplovno jedriličarstvo gdje sam pilot jedrilice.

Kao i kod mnogih drugih, tako se i moj život tokom devedesetih godina prošlog vijeka, našao u vrtlogu neželjenog rata na veoma odgovornoj funkciji načelnika Centra službi bezbjednosti Banja Luka koji je prvo pokrivao prostor od 15. a kasnije od 25. opština, bio nešto manji od Slovenije (16,500 kvadratnih kilometara) a po broju stanovnika dva puta veći od Crne Gore (oko 1.200.000). Grčevito smo se borili da vihor rata ne zahvati Bosnu i Hercegovinu, ali na žalost, u tome nismo uspjeli. Bosna je gorjela nečijom tuđom željom. I taj ,,neko” je sa bezbjedne distance i sa osmjehom na licu pratio ratni požar, patnje i muke njenih naroda, dozirao ga onoliko koliko je njemu ili ,,njima” odgovaralo, i kada je na kraju postigao svoj cilj, zaustavio ga za nekoliko dana. A iza ,,njegovog cilja,, ostalo je 95.000 mrtvih, i mnogo veći broj teže i lakše povrijeđenih, a ucvijeljenih, raseljenih, izmučenih, napaćenih, siromaha… ne zna se ni broja. I svima je bilo lijepo u prethodnoj Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, cijenjenoj i uvažavanoj državi u Evropi i svijetu. Ali njih niko nije pitao šta oni žele, šta planiraju, šta hoće…?! A Srbi su bili poslednji koji su željeli rat ili imali interes za njim.

“Rat je surova prirodna nepogoda”, koju nikome ne bih poželio, pa ni svojim neprijateljima. On se hrani onima koji su nam najdraži, za koje smo sve spremni dati pa i svoj život, našim najmilijim. Hrani se njihovom krvlju, njihovim tijelima i dušama. U njemu, caruje poremećeni ljudski um spreman i na ono što ljudska pamet ne može ni zamisliti a komo li razumjeti. To je vrijeme, kako bi rekao naš nobelovac Ivo Andrić “kada budale progovore, pametni zaćute, a fukare se obogate!”

I teško je, gotovo nemoguće, naći bezgrešnoga čovjeka da iz njega izađe kao takav. Pogotovo je teško odgovarati za postupke i radnje drugih u tom vremenu, kada zli događaji prestižu jedan drugoga i kada čovjek zaboravi da li je dan ili noć, da li sija sunce ili pada grad. A već pred sobom ima 15-20 godina uspješne borbe protiv jedne od najtežih društvenih devijacija – kriminaliteta.

Još su stari Latini rekli da “u ratu ne vrijede zakoni”! I zaista je teško sačuvati kakvu-takvu zakonitost. Veoma je teško, gotovo nemoguće. Jer ,,kada topovi progovore muze zaćute”. Boreći se protiv strahota rata, za zaštitu lične i imovinske bezbjednosti ljudi i imovine na području Centra službi bezbjednosti, u periodu dok sam bio načelnik, živote je izgubilo 132 pripadnika, mladih i odvažnih ljudi na koje smo svi veoma ponosni, a posebno njihove porodice koje su ih takve iznjedrile. A na području Republike Srpske poginulih je 782 pripadnika. Stoga njima i njihovim porodicama, svim policajcima, vojnicima i žrtvama ovog nesrećnog građanskog rata posvećujem svoje pjesme i svoje romane jer ih ničim drugim ne mogu okititi. To je moj “lovorov vijenac” za njih!

A sužanj ništa više i nema. Ponosan sam na njih i time što smo uspjeli sačuvati od ratnih razaranja Banju Luku i susjedne opštine na kom prostoru danas žive pripadnici svih naroda i zajednički izgrađuju jednu novu zajednicu – R e p u b l i k u S r p s k u, za koju duboko vjerujem da će biti zajednica po mjeri svih naroda i narodnosti koji u njoj žive i da će  je zajedničkim naporima znati izgraditi za ponos i primjer drugima. Jer jedino time žrtve naše braće i sestara, neće biti uzaludne. I svi skupa moramo izvući pouke iz tog nesrećnog rata, pružiti ruku pomirenja jedni drugima i krenuti napred odlučni da do rata na tim, nemirnim balkanskim prostorima, nikada više ne dođe. Želim da istakne da osuđujem sve one koji su činili zločine ma prema kome i ma u kom interesu, a pogotovo one koji su ih počinili iz koristoljublja i drugih niskih pobuda, jer su time nanosili ogromnu štetu i sramotu sopstvenom narodu i radili u ,,korist njegove štete”. I svako će se morati suočiti sa sopstvenim ,,djelima,, i za njih odgovarati pred licem pravde.

Još samo da dodam da sam od februra 1994. do februara 1997. godine bio Savjetnik za unutrašnje poslove predsjedniku Republike Srpske dr Radovanu Karadžiću, a tokom 1997. godine direktor Fabrike duvana u Banjoj Luci, da bih 1999. godine izbjegao sa prostora Republike Srpske u bijeli svijet gdje sam obišao, Mađarsku, Francusku, Nigeriju, Rusiju… I nigdje nisam našao našu Republiku Srpsku.

Istina, nakon punih devet godina pronašli su me 11. juna 2008. godine, lišili slobode i sproveli u Haški tribunal gdje mi se, od 14. septembra 2009. godine sudi. Duboko vjerujem u pobjedu pravde koja je spora ali dostižna. I da ću jednoga dana opet doći u našu Banju Luku, vidjeti porodicu, brojne radne kolege i drage prijatelje. A posebno ću biti srećan kada susretnem svoje nekadašnje studente kojima sam predavao Kriminologiju na Policijskoj akademiji u Banjoj Luci, od 1995. do 1999. godine.

Tokom navedenih devet godina napisao sam preko 2.500 pjesama, četiri romana i dosta pripovijetki, ali na žalost, ni do danas mi nisu dostupni. Čuo sam da je značajan broj pjesama spaljen i uništen, kao i pripovijetke i romani, ali ja vjerujem u Gospoda i nadam se da će mi ipak jednog dana postati dostupno bar ono što je ostalo. A nešta će svakako preostati.

Nisam prestao pisati pjesme mojim dolaskom u Hag nego sam nastavio i dalje, istina rjeđe. Ali sam ih uspio napisati preko 750 koje želim učiniti dostupnim čitaocima. Izvinjavam se što u njima ne preovlađuje optimizam nego odslikavaju stanje duše u ćeliji iza zatvorskih rešetki. Ali, nađe se među njima i onih vedrijih. I naći će ih se još i više! Ovdje sam napisao i tri romana.
Tri su osnovne teme mojih pjesama i mojih romana:
vjera, ljubav i nada.

V j e r a – beskrajna i iskrena vjera u našeg Svevišnjeg Gospoda Boga, Njegovog sina Isusa Hrista, Hristovu majku Presvetu Bogorodicu i sve Gospodnje Svetitelje,
Lj u b a v, kao neiscrpan izvor pozitivne energije zbog koje vrijedi živjeti i koja će ,,teći u mojim venama” do poslednjeg dana mog ovozemaljskog života, i
N a d a, koja me nikada, pa ni sada kada sam sužanj pred kojim su očito duge robije, neće napustiti nego će kao vječni plamen osvjetljavati mi put!

P.S:

Siva sumorna stvarnost. Svaki dan sličan prethodnom – široka užarena pustinja po kojoj tražiš tračak slobode, svjestan da ga nikada nećeš naći. Ili, ako ga i nađeš, kasno je, kao da ga nisi ni našao, nepotreban ti je, ne prepoznaješ ga, neće ti svijetliti njenim sjajem. 1285 dana u ćeliji ,,sam sa sobom i Bogom” od čega 720 dana na sudu, 1440 puta sa pancirom na leđima u odlasku i povratku i 8480 puta sa lisicama na rukama. I još sve nije završeno?! Ima toga još, još će ovaj postupak da potraje. I nevjerovatno je šta sve čovjek može da izdrži. Može, zato što je čovjek – neuništiv!

A onda nastupi faza “preporoda” u kojoj se čovjek vraća sam sebi, svojoj suštini, u kojoj želi da radi, da stvara, da obnavlja samoga sebe kroz ono što stvara. I sve bi to našao u svojoj keliji u slobodnom vremenu, u svijetu svoje mrtve prirode koja ga okružuje, u kome se najbolje osjeća, u kome sam nađe potpuno smirenje duše i tijela. To je i moj zaseban svijet u koga niko ne zalazi izuzev mene. I ne dozvoljavam nikome da narušava njegovu savršenu mirnoću. I u toj mirnoći bih se molio Gospodu, čitao, pisao, “stvarao”…

I onda bih shvatio da je ta mirnoća ono čemu sam težio čitavog života, čemu ljudsko biće, u krajnjem, i teži a da toga nije ni svjesno – povlačenjem u sopstveno “ja” i izbjegavanjem tereta komunikacije sa spoljnim svijetom koji čovjeka odvalači u nekom svom pravcu, koga postaje dio. I samo u krajnjem miru, tišini, rasterećenosti čovjek može da radi, da stvara, kao u radionicama u kojima se u potpunoj sterilnosti prave čipovi. Tako vam to dođe i sa zatvorskim ćelijama u kojima su duše potpuno ,,sterilne” i zaštićene od zagađenih spoljnih uticaja.
Eto u takvim uslovima sam i ja pisao ovaj i druge romane i brojne pjesme, iz dubine svoje napaćene duše.
I kada bi me sutra pustili da se ,,utopim u sivilo sumorne stvarnosti” pitanje je kako bih se snašao. Tačnije, nisam siguran da bi od pisanja bilo šta, da bih mogao odvojiti vrijeme za to, opterećen kao i ostali ubuđalim temama i obavezama svakodnevnice. Stoga, ne žure ni oni, a ne žurim ni ja. Zahvalan sam Gospodu na Njegovom daru jer On jedini zna zbog čega me je doveo ovamo. A mogao je da me i ne dovede! Duboko sam ubijeđen da je to uradio zbog koristi meni, jer On je moj Bog i moj Otac! A otac voli svoju djecu, i najbolje zna šta im treba i šta im je u korist!

Bog vas blagoslovio!

Hag, Kelija D 2-29.

V a š,

Stojan Župljanin

 

PODELI

7 KOMENTARA

  1. Za nepoznato,vi ste fašista i genocidista,što nisi ostao u K Varošu,kud si se uhvatio puške da pucaš na Srbe. Gosp. Stojan je naš heroj i čovjek velikog srca,koga optužuju takvi kao ti,iako ga nikad niste lično upoznali. Da budem iskren nisam ga ni ja upoznao lično al sam čuo o njemu sve naj bolje. Stojane brate naš izdrži čitav K Varoš je uz tebe. Veliki pozdrav!!!

  2. Nepoznati,prvo Kotor Varoš nije samo tvoj,drugo ko je fašista znaš ti dobro iz istorije,Kotor Varoš oslobođen 24 aprila,Njemačka kapitulirala 9 maja pa ti mozgaj ako imaš čim,treće nisu Srbi tražili da se cijepa bivša država. U svim ratovima na ovim prostorima priklanjali ste se, u početku okupatorima kasnije pobjednicima.

    Stole izdrži.

  3. Pa vi ustaše ste držali Kotor Varoš i Odžak do zadnjeg. Zato je Kotor Varoš bio kažnjen nerazvojem. Zbog tvog oca i disa nabijem ih na kurac. Da nije bilo ovog čovjeka nebi ostalo Srpsko uvo u Varosu.

  4. Stole postena ljudino izdrzi nemoj pokleknuti ima neko ko sve ove nepravde posmatra sa bozije visine svi znamo zasto si tu gdje jjesi ali bozija je poslednja neka te zdravlje sluzi a veliko je pitanje dali si stece ikad i imao

  5. ( uhapsen si 11.6. Kakva podudarnost ) napravio genocid u mom gradu.stotine pobijenih civila Hrvata i Muslimana , popaljena 22 sela oko kotorvarosi , protjerano 10000 hrvata isto toliko muslimana.vi ste srbocetnici gori od fasista.

Comments are closed.