KOTOR VAROŠ, 29. jula – Na obali kristalno bistre rijeke Duboke, gdje voda žubori starim tokom, gdje je priroda još uvijek jača od betona i pohlepe, vodi se tiha, ali odlučna bitka. U prvim redovima, ispred svih – Tomo Dubočanin, čovjek snažnog glasa i još jačeg karaktera. Predsjednik Koalicije za zaštitu Duboke. Čovjek koji nije dao rijeku.
U vremenu kada se priroda mijenja voljom interesa, kada rijeke prestaju biti rijeke, a postaju cijevi, Tomo je rekao „ne“. I nije stao. Od trenutka kada je saznao da je na Dubokoj planirana izgradnja hidrocentrale, započeo je borbu kakvu rijetko ko ima snage izdržati. Ne iz potrebe da bude vođa, već iz osjećaja duboke odgovornosti prema zemlji koja mu je sve – prema djedovini, prema ljudima koji su tu odrasli, i prema generacijama koje tek dolaze.
Tomo Dubočanin“Duboka nije samo rijeka,” govorio je Tomo. “Ona je naš krvotok, ona je tišina pred zoru, galop naših konja, smijeh djece na vodi, znojem natopljeni dani naših predaka. Ako pustimo da nestane – ko smo onda mi?”
Njegova borba nije bila samo emotivna, bila je i pravna, proceduralna, uporna do bola. Mjesecima je, s timom aktivista i mještana, prikupljao dokumentaciju, iščitavao zakone, konsultovao ekološke stručnjake. Korak po korak, bez preskakanja, bez kompromisa sa savješću. Nije spavao noćima. Ne zbog umora, već zbog riječi koje su mu odzvanjale u srcu: „Nećemo izdati svoje pretke. Nećemo izdati svoju djecu.“
Zahvaljujući njemu i hrabrim ljudima iz Duboke, rijeka još teče slobodna. Inicijativa da se Duboka proglasi zaštićenim prirodnim područjem zvanično je ušla u zakonsku proceduru. Taj mali korak u kancelarijama bio je ogroman skok za prirodu.
“Duboku, ovakvu kakva je sada, upamtili su naši očevi, djedovi, pradjedovi… Njih nećemo izdati. Jer kada bi izdali njih, izdali bismo i našu djecu, i njihovu djecu. Ova Duboka je njihova djedovina. Ma gdje bili”, poručuje Tomo.
Danas Tomo ne traži priznanja. Njemu je dovoljno da se spusti do rijeke, da osjeti vjetar sa slapova, da vidi djecu kako trče stazama kojima je i sam nekad hodao. Dovoljno mu je da zna da je Duboka ostala rijeka. Njegova. Naša. I slobodna.
Jer dok ima ljudi poput Tome Dubočanina – ima nade za sve naše rijeke.
Danilo ĐURIĆ
Ljudi, svaka vam vam čast, mada mislim da je došlo vrijeme da se javno saopšte imena svih krimosa koji su pokušali uništiti Duboku. Dugačak je spisak, prvo krenuti od onih iz opštine koji su već vlasnici nekih MHE. Pozdrav za ”investitora” iz Kneževa, Markoviću, kako je u HE Bočac? Dojavljuju li ti Tice šta se dešava, gdje ti je radnik iz Duboke kome si, sa Ticama, obećao posao?
sjajni tomo, svaka čast
Comments are closed.