Vasiliki Trimpou, diplomirani psiholog i osnivač privatne predškolske ustanove ”Melissaki”: Istine i zablude o odrastanju djece

0

KOTOR VAROŠ, 12. januara – Moji članci na “Glasu Kotor Varoša”  imaju za cilj da jednostavnim riječima objasne dječiju psihologiju, te da se probudi svijest roditelja oko vaspitanja i predškolskog odgoja.


U svakodnevnom kontaktu sa roditeljima susrećem se sa njihovim problemima  i nejasnoćama oko vaspitanja  i odgoja djece. Nažalost,  česte su i  roditeljske greške koje se vrlo teško mogu kasnije ispraviti. Imam osećaj da to što se u prošlosti podrazumijevalo, današnjim roditeljima je veoma komplikovano ili nejasno.

Činjenica  je da su u savremenom svijetu u kome živimo informacije svima dostupne na sve strane, informacije koje dosta puta nisu  tačne  i često  mnogo više zbunjuju nego što pomažu.

Ključni period predškolskog uzrasta je period kada se dijete formira, oblikuje svoj karakter i izuzetno je štetno da se formiraju loše navike.

To malo stvorenje što je ušlo u naš život i okrenulo ga naopačke, ako ga bolje razumijemo, olakšaćemo i nama život sa njim, a naravno i njemu sa nama.  Svima nama koji smo postali roditelji ta ista uloga  ponekad zna da nas zbunjuje, nekada uplaši, a na momente i maltretira, ali duboko vjerujem da  svi mi imamo istu namjeru, da naša  djeca kada porastu postanu vrijedni i ponosni članovi  šire  društvene zajednice.

Od ”JA ” do ”MI’”

Psiholozi smatraju da je predškolski uzrast od rođenja do šeste godine najbitniji uzrast u životu. Period je u kom čovjek razvija kognitive sposobnosti i svoj emotivni svijet. Djeca razvijaju jezik i inteligenciju, na način  koji se ne može kasnije nadoknaditi. S toga, stimulacija i obuka  koju dobijaju u toku tih osjetljivih godina se smatraju  veoma važnim. Bezbrojna su istraživanja  koja dokazuju značaj predškolskog vaspitanja, jer u toku predškolskog uzrasta ljudski mozak ozida sve karakteristike koje određuju sljedeće korake socijalnog i profesionalnog života.

Hajde da vidimo nekoliko činjenica iz  psihologije.

Dodir kao početak percepcije sebe.

Dojenče se po rođenju  osjeća da je  nerazdvojni  dio njegove majke, ne razlikuje sebe od nje. Komunicira sa njom plačući. Plače, i ona odgovara na njegove potrebe. Daje mu mlijeko, presvlači ga, ljulja ga da bi ga uspavala i miluje ga. Upravo  to milovanje je početak odvajanja od njegove majke, koja mu je najbitnija osoba privrženosti. Dodir pomaže djetetu da shvati svoj identitet, da se njegovo tijelo razlikuje od tijela njegove majke, da je biće potpuno zasebno i polako treba da se osamostali. Dodir, zagrljaj,  poljupci  – ti izvanredni znakovi ljubavi – postaviće dojenče na put ka samostalnosti.

 Sebičnost: Na početku JA

Dakle, kada dojenče počinje da razumije da je razdvojeno od njegove majke, gleda strogo sebe i zahtijeva da se zadovolje sve njegove potrebe. Plačući želi da nametne svoje potrebe i to odmah. Ja – više od svih sam Ja. Samo Ja. Plačem, a ti prilaziš, plačem pa mi daješ tvoje mlijeko. Plačem pa me grliš. Padnem, pa ti skačeš da me podigneš. Jedno nezaštićeno dijete, između dvoje, jezgro jedne porodice.

Od ja do mi. Od sebičnosti do pripadnosti grupi.

Tako – između dvoje je početak jednog perioda kada beba počinje da razumije da je dio tima, prvo dio porodice. Majka vremenom ne zadovoljava bebine potrebe odmah (u redu je, nemoj dizati toliku paniku, možeš malo sačekati da podgrijem ručak), isto radi otac (nemoj sad plakati, moram ići na posao). Ova prva odricanja su početak razumijevanja da nisam ja sam na ovom svijetu i da se svijet ne okrece samo oko mene. Postoje i drugi.

Naravno, ulazak u svijet počinje sa upisom djeteta u vrtić, ulazak koji bilježi početak socijalizacije, integracije i  pripadnosti grupi. Ja i drugi, drugi i ja. Nisam sam na ovom svijetu, ja sam dio jedne grupe. Savremeni čovjek treba da uči od malih nogu to što se podrazumijeva, to što je očigledno: ne igraš se samo ti. Postoje i drugi. Dakle, i drugi imaju iste potrebe kao što imaš i ti.

Od  svih ostalih funkcija koje obavlja vrtić, najbitnija je, po mom mišljenju, socijalizacija, tj. početak poštovanja pravila, da poštuje one oko sebe i da uči timski rad.

Zato je boravak u vrtiću toliko bitan.  Uvodi dijete u prvi organizovani stepen obrazovnog sistema, upoznaje ga sa karakteristikama i principima organizovanog društva. Vrtići su prenesena slika društvenog života u koji dijete treba da se uvodi, da se upozna sa pravilima, da ih prihvati i da nastavi dalje kao dio društva.

Ukoliko se taj proces  od ”JA” do ”MI” ne desi na prirodan i ustaljen način, uvećava se rizik pojave dosta neželjenih i ozbiljnih problema socijalizacije i funcionisanja u grupi, a poslije i u  društvu.

Za ”Glas Kotor Varoša” piše:

Vasiliki Trimpou, diplomirani psiholog i osnivač privatne predškolske ustanove ”Melissaki” u Kotor Varošu.

 

PODELI