Vladan Đurđević: Dok god se u kući pravi pita, pa makar i od kupovnih jufki, zna se da je čeljad na okupu

KOTOR VAROŠ, 20. decembra – Ovdje kod nas, na ovim našim prostorima, ima jedna mjera ljubavi koja se ne vaga na grame, niti mjeri kašikom. Mjeri se burekom, sirnicom ili zeljanicom, mjeri se pitom. Onom što se razvija rukama čestite domaćice, koje znaju više nego što se može naučiti iz knjiga. Pitom koja miriše na djetinjstvo, na dim ispod sača i na glas majke koji iz kuće doziva: „Požuri da se ne ohladi.“

Pita se na ovim prostorima pravila otkad se pamti. Gdje god je bilo brašna, malo vode, soli bila je i pita. Nekad nije bilo ni struje ni rerne, ali je bilo ognjišta. Tepsija bi se stavljala pod sač, žar bi se ravnomjerno razgrtao po poklopcu, a vrijeme se nije mjerilo satom nego iskustvom. Kad zamiriše, gotovo je.

Jufke su se razvijale oklagijom, na sofri posutoj brašnom. Toliko tanko, da se kroz tijesto mogla vidjeti komšinica u drugoj kući kako sređuje trepavice. Razvlačilo se polako, strpljivo, bez nervoze, jer pita ne trpi žurbu. To je posao u kojem se ruke umore, a glava odmori.

Danas je drugačije. Kupovne jufke, električni šporet, tajmer na rerni. Brže je, lakše, praktičnije. I nema tu ničeg lošeg, vremena su se promijenila. Ali ukus, onaj pravi, i dalje traži isto, kvalitetan materijal i dobru domaćicu.

A tek ono što se stavlja u tijesto, e tu počinje priča o tri pite…

Burek je kralj među pitama. Meso sitno sjeckano ili mljeveno, malo luka, so i biber. Nema filozofije. Burek je bio jelo za radnike, kosce, ljude koji su znali šta znači glad. Jak, pun, da te drži cijeli dan. Kad se burek iznese na sto, zna se da su ukućani u snazi i da se rade teški poljoprivredni poslovi.

Sirnica se pravi od domaćeg sira, jaja, malo kajmaka ako ima. To je pita za nedjeljni ručak, pita razgovora, pita kad se ne žuri. Sirnica se jede polako, uz jogurt i priču iz komšiluka.

Zeljanica je od koprive, zelja, blitve ili špinata. To je pita siromašnih, ali i najzdravijih dana. Zeljanica te ne optereti i najviše će prijati našem organizmu, ona nas podsjeti da je priroda uvijek znala šta nam treba.

Zato pita kod nas nikad nije bila samo hrana, ona je puno više od toga. Može se promijeniti vrijeme, tehnologija, šporet i način života, ali dok god se u nekoj kući pravi pita, pa makar i od kupovnih jufki zna se da je čeljad na okupu. Jer gdje god da odeš, ako pamtiš taj ukus, znaš odakle si i gdje se uvijek vraćaš.

Vladan ĐURĐEVIĆ