MASLOVARE, 3. septembra – Gdje se to možeš napiti najbistrije vode – nego na izvoru. Gdje su i odakle potiču najdraže uspomene? Odakle nego li sa rodnog ognjsta, sa izvora svega.
Pričali su i pripovijedali mnogi o svojim modrim, o zelenim, o bistrim rijekama. Stihove i ode spjevali i nikada stigli sve brzake i vrbake pobrojati.
Ja ću samo u dlan zahvatiti malo svoje Kruševice i to gore u Stevanovini, na izvoru.
Skliznuću po oblom kamenju od Vrana i Mješakuša, provuci se ispod Jošica mosta i zaustaviti se nad Jancirom.
Prva stanica gdje dubok vir na trenutak zaustavlja brzak. Izroniću i sve dolje do “naplavaka” prepustiti se vijuganju blagom padinom. A onda nakon oštrog skretanja naziru se “ploče” i “vojnički vir”, prave – pravcate, u to doba, plaže i to sa “skakaonicom”, pa volj'ti na glavu, volj'na noge.
Mi mlađi smo mogli na “ploče” tek kad završe ovi stariji, a “vojnički vir” bi ljeti najviše bio rezervisan za vojsku na vježbi ili kako se zvalo “predvojnička”.
Valjalo je nama do tada i u plićaku. Viriš kroz šiblje i primičeš se dok te ne spaze.
Nakon onog “trikoa” i “šorceva” potekli kupaći kostimi i kupaće gaće, a mi to kao nismo smjeli vidjeti. Vojska nas je naravno tjerala po naređenju.
Ali nismo odustajali…
I onda “šlauf” od “fićinog”, pa do onog od traktorskog točka. Bila prva i prava plovidba, samo te ventil ispara po rebrima, pogotovo onaj sa traktorskim šlaufom.
Malo dalje, slična pristaništa bili su Popovića vir, Lauske pjeskuše i ko zna koliko još dolje do ušća gdje gruntovno predajemo našu Kruševicu Vrbanji, a ona opet dalje.
Mogao bi ja i o pastrmki i ribolovu i to na ruke ili krošnju.
Mogao bi i o hvatanju “peševa” na viljušku ili noćnom “vrebanju” rakova.
Ili jos bolje o ljubavima nastalim pod krošnjom neke od brojnih vrba.
Mogao bi i o plahovitosti njenoj kad pod prirodnim uslovima dobije snagu i postane opasno ozbiljna.
Nisam je volio, samo tada, kad bi najačala i odnijela nam ko zna koliko lopti. Molio bi je da mi vrati moje i sve naše lopte. Znam da neće i ne može, ali zato može uspomene na bezbrižne dane.
Mogao bi ja o njoj još mnogo lijepoga ali… Uhvati me, neki žal… Ko’ da me moli, prestani nabrajati.
Izgleda kao da i ona žali i Duboku i Ugar i sve druge brzake koji nestaju bezobzirom.
Danas se nekako umirila, smanjila, urasla i zarasla, ko’ da je poklekla pred prijetnjama.
Čijim?
Vujadin PEŠEVIĆ
