MASLOVARE, 7. aprila – Najveća radost za domaćina u Maslovarama bila je i ostala pokrivanje kuće ili u narodu poznatije šljeme.
Prilikom pokrivanja kuće, nekada u srećnija vremena, većina majstora radila bi taj dan bez obaveze plaćanja dnevnice. Za sve komšije to bi bila nezaoblizna akcija. Od jutra bi se već začulo: ’’Čuj narode i počuj”, pa onda redom.
’’Komšija (taj i taj) danas pokriva kuću’’. Došao mu je komšo i donio litru rakija, pletene priglavke i finu rubinu. Bog mu dao sreću, zdravlje i veselje.
Sve se to okači na šljeme, a gore visoko, sve do u prevečerje zadnjeg rata, vijorila bi se trobojka sa petokrakom. Valja to potvrditi sa tri-četiri udarca čekićem.
Mala pauza, pa opet… I tako gotovo do u mrkli mrak razlijegao bi se Maslovarama glas majstora i lupa čekića.
Redali bi se darovi, redala se rodbina, prijatelji i komšije. Sve se moralo ovikati I prikazati i to da cijelo selo čuje. Ni kutija cigareta nije smjela biti neovikana.
Sa Stankovića brda se moglo čuti ko to danas pokriva kuću u maslovarskoj Koloni. Kada bi se birao i određivao majstor vodilo se računa i o tome kako i koliko dobro viče.
Kažu da Slavka Rodu Petrušića nije mogao niko nadvikati. Niko bolje od njega nije znao blagosiljati sve silne poklone i darove. Mane nije bilo ni vikanju Neđeljka Đukića Bembe i ostalih maslovarskih neimara.
“Zali majstore, bolje ide”, podviknuo bi domaćin dodajući čašicu “prepeke” prvom do sebe i sve tako redom gore do šljemena i glavnog majstora.
Tradiciju su nastavljali i majstori mlađe generacije – sve do Miće Čupića i drugih maslovarskih neimara. Sve bi se lijepo i veselo završilo i navijek pamtilo, a u kući domaćina posebno.
Trebalo je ipak doći od temelja do šljemena. Temelj se nije mogao zakopati bez akcije i komšija, a prvi kop i blagoslov gradnji dao bi neko stariji, obično otac sinu.
U skladu sa običajem, na temelj se morala priložiti žrtva. Osmica Đubo bi za tu priliku imao najbolju ponudu “brava”. Ako si kod njega naručio, eto ti Osmice u cik zore da dočeka domaćina, a onda ga blagosilja, naravno uz čašicu žestine.
Običaj se nije smio zanemariti, pa kako bilo da bilo. Gradilo se i radilo kao u uvijek s mukom popola. Čini mi se tada posebno.
Cigla bi se pekla gore na Mješakušama. Svaka kuća je imala svoju krečanu za gašenje živog kreča, a alati i druga sredstva sve na ”ručni” pogon. Što bolje nagaziš glinu i što imaš bolji kalup – cigla bi bila kvalitetnija.
Živi kreč je bio najbolji iz Karanovca, pa se pamte brojni krečari iz tog kraja koji su u Maslovare dovozili kreč i davali savjete kako nabolje zagasiti I pripremiti.
Građa se ručno tesala i to od birane “japije”. Najdraže mi je bilo kad bi mi djed Stanimir dozvolio da sjednem na onaj oblac i da ne dam da se okreće – dok njegov bradvin precizno klizi niz mirišljavu borovinu.
Klanfa je obezbjeđivala i učršćivala sve drvene spojeve.
Kod majstora Coje, čuvenog maslovarskog kovača, morao si čekati na red za klanfe. I nakovanj i klanfa bi se zažarile, a cijukanje Cojinog čekića odjekivalo bi cijelim Trešnjicama.
Mutionica, povelik plitki drveni sanduk, bila bi mjesto za spremne i naočite momke. Trebalo je po ocijeli dan miješati malter samo da majstor ne bi čekao.
Drugi bi spremno čekali sa “kaselama”, opet drveni skovani sanduk sa izduženim ručkama za nošenje.
Naravno, i danas se radi i gradi. I nikad boljih kuća, reklo bi se. Sve uvijeno, sa ravnim krovovima i sve obučeno u neku šarenu fasadu. Lijepo da ljepše ne može biti.
Ali… Gdje je onaj Rodin rani poziv na slavlje i veselje, gdje su one svilene rubine, gdje je otac, a gdje sin, gdje su komšije? Gdje je cijuk Cojinog čekića? Gdje su oni naočiti momci?
Kuće su tamo gore u Mslovarama gdje su i nekada bile, istina poneka dobrano oronula, ali prkosi i nadmeće se s vremenom. Brava uvijek spremna, samo se ključar negdje zabavio.
Kako su blage duše majstorske tada i još blaži domaćini, od “crna iza nokta”, zidali temelje ljubavi i porodičnom slogom i poštovanjem pokrivali i svijali svoja gnijezda sreće I zadovoljstva… Dođe mi da se opsujem, pa eto…
I to baš onako kao što bi to učinio majstor Markan Trunje. Čovjek i majstor mekana srca, još mekše duše.
“Izem ti i klipe i drvlje i kamenje, pa i trunje”, opsovao bi Markan i siguran sam na gomilu psovki dodao bi i ova “ šarena vremena”…
Vujadin PEŠEVIĆ /Glas Kotor Varoša/
