GRABOVICA, 16. decembra – U Grabovici kod Kotor Varoša, među brežuljcima koji pamte više nego što ljudi izgovore, živio je Vujadin – svima znan kao Vujko Božić. Danas ga više nema, ali ima ljudi koji nikada zapravo ne odu. Ostanu u stazama sela, u mirisu sijena, u zvuku točkova konjskih kola, baš kao nekad kada bi se pojavio Vujko.
Bio je običan čovjek. Nije imao titule, ni bogatstvo, ni glasnu biografiju. Imao je ruke – žuljevite, radničke. Imao je obraz – čist i miran. I imao je srce koje je znalo svoje mjesto: u Grabovici, među svojima.
Živio je od svoga rada. Od zore do sumraka, bez galame i bez žalbi. Konji, kola, njive, put – to je bio njegov svijet. I njemu je bio dovoljan. U vremenu kada se vrijednost mjeri onim što imaš i koga poznaješ, Vujko je bio dokaz da se čovjek mjeri onim kakav je.
Svaki Grabovčanin koji bi se, poslije ko zna koliko mjeseci ili godina, vraćao u selo, znao je da je stigao kući onog trenutka kada bi ugledao Vujku na konjskim kolima. Srce bi se ozarilo. Ne zbog samih kola, već zbog prizora koji je govorio: Grabovica je živa. Još ima dobrote.
Bio je poštenjačina. Nikada nikoga nije uvrijedio, nikada povisio glas bez potrebe. Njegova riječ bila je tiha, ali teška. Njegov pozdrav iskren. Njegova prisutnost umirujuća. Vujko nije morao ništa da dokazuje – on je jednostavno bio ono što jeste.
Vujadin Vujko BožićTakvi ljudi rijetko završe u novinama. O njima se ne drže govori. Ali kada odu, selo osjeti prazninu. Put ostane isti, ali nekako duži. Tišina postane glasnija. A Grabovica zna da je izgubila svog dobrog duha.
Vujadin Vujko Božić nije bio veliki čovjek po mjerilima svijeta. Bio je veliki po mjerilima srca. I zato će živjeti još dugo – u sjećanjima, u pričama, u svakom pogledu niz seoski put gdje se, makar na trenutak, učini da će se opet pojaviti konjska kola i na njima on, tih, vrijedan i svoj.
Pošten i skroman čovjek, kakvog smo ga svi godinama poznavali.
Svi smo mi odlazili i dolazili u Grabovicu, a on je uvijek ostajao – da nas dočeka, da mu se obradujemo kada ga vidimo. A on nas je uvijek pitao za roditelje, za djecu, jer je nepogrešivo znao porodično stablo svake kuće u Grabovici.
Vujadin je bio čovjek velikoga srca, uvijek spreman da pomogne svima.U selu svi znaju da je bio veliki ljubitelj konja, koji su mu služili da pošteno i časno zaradi za svoju porodicu.
Hvala tvojoj dobroj duši i čistom srcu za sve, neka ti je laka crna zemlja grabovačka i počivaj u carstvu nebeskom…
A mi što ostajemo, čuvaćemo te od zaborava, prizivati u sjećanjima, i truditi da te nikad ne zaboravimo…
Zaboraviti te neće ni brojna grabovačka djeca kojoj si, kada ih vidiš pred nekom od prodavnica, možda od zadnjih deset maraka koje si imao, ali od srca i sa blagim osmjehom kupovao čokolade…
To se ne zaboravlja, dobri naš Vule…
DANILO ĐURIĆ
SLAVA TI I LAKA ZEMLJA AMIN
Laka ti crna zemlja dobri i marljivi covjece.Amin
Hvala na ovakvoj lijepoj priči i ovako dobrom čovjeku kojih još ima samo nema ko da kaže. Neka mu je laka ova lijepa zemlja i neka počiva u miru Božjom.
🥺😢 počivaj u miru, dobri moj, neka te anđeli čuvaju tamo na nekom boljem mjestu
Svaka čast za ovaj tekst!!!!
Svaka vam čast ljudi, treba pisati o običnim, malim ljudima iz gradskih i seoskih sredina. Dosta je više gazdurina, budžovana i takozvanih biznismena.
Vujko je bio ljudina, poštenjačina, čast mi je što sam ga poznavao.
Comments are closed.