KOTOR VAROŠ, 25. februara – Tamo gdje se prijateljstvo ne mjeri godinama, već ukusnim zalogajem, dobrim društvom i još boljom pjesmom, već četvrtu godinu zaredom održava se događaj koji spaja ljude, običaje i neprolazne uspomene – Kobasčijada! Nije to obično sjedenje uz mezu, već pionirski poduhvat na ovim prostorima, jer malo je ovakvih manifestacija gdje se slavi prijateljstvo, tradicija i dobar zalogaj, sve uz kapljicu domaće rakije i muziku koja dira dušu.
Okupili su se drugari kao i svake godine, ne da tuguju, već da slave život, prijateljstvo i čovjeka koji bi, da je tu, prvi podigao čašu. Dragiša Poletan bio je neko ko je znao uživati u dobrom zalogaju i dobroj šali, a ovo druženje je način da se taj duh nastavi. Njegova stolica stoji na uobičajenom mjestu, ispred nje čašica šljivovice i pladanj najboljih domaćih proizvoda, jer red je, kažu, da mu se nazdravi.
Ugostiteljski objekat ”Zomi” u Zabrđu odiše mirisima dima, svježe sječene slanine, sušenog mesa i dobro začinjenih kobasica, koje se pružaju po stolovima kao kakvo kulinarsko umjetničko djelo. Svaki zalogaj govori svoju priču, onu pravu domaćinsku, onu koja miriše na uspomene i toplinu. Ljute, blage, dimljene, sušene, svakoj se zna porijeklo, kao i svakoj čaši rakije koja se toči bez mnogo mjerenja. ”Ko broji rakije, taj nije za ovaj zanat”, dobacuje Slaven, a ostatak društva u smijehu podiže čaše.
Muzika? E, to je priča za sebe. Čovjek sa glasom slavuja i virtuoz na klavijaturama, Vjeko Jošić, vodi atmosferu do usijanja. ”Još ovaj put” odzvanja salom, a u ćoškovima se pjeva iz sveg glasa, baš onako kako se pjeva kad se ne broje ni čaše, ni godine ni brige. Jedan od najglasnijih je Slobo, stasiti momak u crno-bijelom dresu.
Šale se nižu, zdravice lete, a glavna diskusija večeri je čija je kobasica bolja. Jedan se kune u tajni začin, drugi u poseban način sušenja, treći kaže da je sve u dobroj rakiji koja ide uz nju. Na kraju, svi se slažu u jednom, da ovakvo nešto nema na daleko.
Posebnu čast ove godine imao je Mićan Gavrić, koji je bio domaćin okupljanja, a kako običaji nalažu, poštenje je predao Slobodanu Vujinoviću, koji će sledeće godine ponijeti ovu odgovornu ulogu i okupiti društvo na istom mjestu, uz još bolju kobasicu. Velibor Antonić, dajući izjavu povodom ovog događaja, istakao je: ”Ovo nije samo manifestacija, ovo je tradicija, duh zajedništva i dokaz da su pravi prijatelji oni koji se uvijek okupe oko iste trpeze, bez obzira na godine i vrijeme. Ovo je uspomena na našeg druga Dragišu”.
”Znamo li već datum za dogodine”, pita neko, a odgovor stiže bez razmišljanja: ”Isto mjesto, isti ljudi, još bolja kobasica“.
Kobasčijada nije samo veče dobre hrane i pića. To je priča o prijateljstvu koje ne blijedi, o uspomenama i o ljudima koji znaju da se najbolje stvari u životu ne mjere novcem, već smijehom, pjesmom i punom trpezom. I zato će se slaviti i dogodine, i one poslije, sve dok bude onih koji znaju da prava prijateljstva ne umiru, da se uspomene čuvaju smijehom, a da su najbolje zdravice one koje se ne piju za kraj, već za novi početak.
ĐURO KRČIĆ
