KOTOR VAROŠ, 3. juna – Nekada se iz gotovo svake kuće u kotorvaroškim selima dizao dim. Čulo se lupanje sjekire, mukanje stoke, dječija graja i glas domaćina koji se vraćaju sa njiva. Danas, nažalost, na mnogim mjestima vlada tišina.
Od Zabrđa do Kruševa Brda i Liplja, do brojnih zaseoka razasutih po obroncima Borja i Vlašića, sve je više kuća koje polako nestaju pred očima svojih vlasnika. Krovovi se urušavaju, prozori zjape prazni, avlije zarastaju u korov, a njive koje su nekada hranile porodice danas postaju šume.
Najtužnije u cijeloj priči nije činjenica da su ljudi otišli. Ljudi su oduvijek odlazili trbuhom za kruhom, tražeći bolji život za sebe i svoju djecu. Tužno je što mnogi od njih danas žive svega dvadesetak kilometara dalje, u Kotor Varošu, dok njihova djedovina i očevina propadaju kao da nikada nisu bile njihove.
U tim kućama učili su prve korake. U tim avlijama igrali su se kao djeca. Na tim njivama njihovi očevi, majke, djedovi i bake prolijevali su znoj od jutra do mraka. Svaki kamen u temeljima nosi neku priču, svaka voćka nečiju uspomenu, svaki prag trag generacija koje su stvarale dom.
A danas? Trava raste do prozora. Kupine gutaju staze kojima se nekada išlo do štale. Voćnjaci ostaju neobrani. Kiša i snijeg polako odnose ono što su preci gradili decenijama.
Čovjek se ne može ne zapitati kakav je to odnos prema korijenima. Kako neko može mirno prolaziti pored kuće u kojoj je odrastao i gledati kako se pretvara u ruševinu? Kako može bez tuge posmatrati urušeni krov pod kojim su njegovi roditelji proveli cijeli život? Kako može dopustiti da zemlja koju su obrađivali njegovi preci postane neprohodna šikara?
Možda je odgovor u vremenu koje je promijenilo ljude. Nekada je zemlja bila svetinja, kuća ponos porodice, a imanje dio identiteta. Danas se često mjeri samo ono što donosi brzu korist. Ako nema zarade, nema ni interesa. Ako nema potrebe za životom na selu, onda se ni uspomene više ne smatraju važnim.
Ipak, postoje ljudi koji drugačije razmišljaju. Oni koji makar jednom mjesečno odu do rodne kuće, pokose travu, poprave ogradu ili zasade novu voćku. Ne zato što će se sutra vratiti da tamo žive, već zato što osjećaju dug prema precima. Znaju da kuća nije samo građevina od cigle i drveta. Ona je svjedok jednog života.
Kotorvaroška sela danas nisu prazna samo zbog odlaska ljudi. Prazna su jer polako nestaje osjećaj pripadnosti. Nestaje veza između čovjeka i njegovog zavičaja. A kada se izgubi ta veza, onda se gubi mnogo više od jedne kuće ili jednog imanja.
Zato napuštene kuće koje zarastaju u korov nisu samo slika demografskog problema. One su nijemi spomenici jednom vremenu, jednoj generaciji i jednom načinu života koji polako nestaje. Svaki urušeni krov, svaka zatvorena kapija i svaki zapušteni voćnjak kao da postavljaju isto pitanje:
Da li smo zaboravili odakle smo potekli?
Nataša KOVAČEVIĆ
Sta bi trebao vrtit se obnovit i onda opet cekat da me ubijete kao mog Oca na kucnom pragu i onda opljackate i popalite!
Tuga golema
Tužno al je tako nažalost. Šta ćemo mi što sad imamo 70 god a djeca neće ni da čuju za taj kraj jer tu su živjeli naši roditelji a ne mi. Odemo pokosimo sve dovedemo u red a djeca samo maštaju da kupe stan od 40 kvadrata i da ga plate 150000 km
Svi smo, mi; Knin, Vukovar, Sarajevo, Ahmići, Dvor, Kravica, Večici, Serdari,
Bilice, Bradina, Mostar, Uzdol, mogao bih
24 sata pisati, mnogo sela i gradova!!
Al’ fali nama u glavi, srcu i duši!!!
Čovjek mora, sam sa sobom promisliti i raščistiti!
🙏 pozdrav ljudima, dobre volje!
E’ kada bih svi priznali svoje grijehe!!!
Svima, nama bilo bi’ puno lagodniji život!
Prisvajanje djedovine živoj djeci unucima i praunucima,žalosno.
Doći će vrijeme kada ćemo to krčiti od šume i rastinja, samo polako, u gradu se neće moći živjeti od smrada i smeća
Postoji i zakonska obaveza održavanja urednim svog domaćinstvo, njive i sl. Ali kod nas je to očigledno mrtvo slovo na papiru
Protjeramo u ratu ili pobijemo Hrvate i Muslimane a sada se čudi neko što su ta zaostala sela prazna. Nije niko lud da se iz Amerike,Australije,Njemačke,Austrije vrati 500 godina unazad u pustoš
Kao da neznate zasto su ljudi natpustili svoju djedovinu!!
Otidjite do knina smrdljive dvolicne ustase
Comments are closed.