Zorana Tovilović: Ima nečeg divnog u tome što se živi…

1

KOTOR VAROŠ, 4. marta – Dobro jutro. Dobro vam svanulo još jedno jutro, nedjeljno, hladno, sa tek ponekim zrakom zubatog zimskog sunca koje vodi vječnu borbu sa sivim oblacima. Jutro koje miriše na kafu…

Dok gledam u plafon svoje sobe i trljam još uvijek snene oči, mrzovoljna što me je buka probudila sat vremena ranije, zamislih se nad jučerašnjim napornim danom i nad ovim još uvijek neizvjesnim, novim, koji, ako se po jutru dan poznaje, ne obećava baš mnogo…

Znate li da ovog jutra koje je svanulo meni i vama 151 700 duša nije dobilo taj luksuz da se probudi? Znate li da ovaj novi dan, kakav god bio, nije dočekalo u prosjeku 151 700 nečijih roditelja, sinova, braće i unučadi? Onima koji iza njih ostaju danas se cijeli ovaj broj sjatio u tog nekog koga više nema, a relativno isti broj je onih koji danas biju neke svoje bitke, ili se raduju nesvjesni da im sutra neće svanuti…

151 700 ljudi. Cijeli jedan grad svakodnevno emigrira na nebeska naselja.

Niko od njih ne zna i ne može da zna kada će se jutra umoriti od svitanja. Ne znamo ni vi, ni ja…

Ali, ako bismo zamislili da je sutra to jutro koje nam neće svanuti, da li bismo bili zadovoljni onim debelim “dosijeom” sa kojim izlazimo pred nebeskog Sudiju?

Da li bismo ovaj, ni po čemu običan dan, proveli zivkajući ljude, izvinjavajući se onima kojima smo zlo nanijeli, opraštajući onima koji su nas povrijedili, govoreći onom jednom dječaku o kojem maštamo da smo se izgubili u njegovim drugačijim očima, da ga noćima sanjamo? Da li bismo pokušali ispraviti sve? Ako bi, koliko bi zapravo stigli? Ili bismo svoja posljednja 24 sata proveli poklanjajući bezuslovnu ljubav voljenima… Ćutke… Ne ostavljajući u amanet ništa do sebe. Smislenog sebe u amanet besmislenim vremenima koja se smjenjuju.

Ako vas put nanese u bolnicu iz bilo kog razloga, među tim zidovima svakodnevno čućete više iskrenih molitvi nego u bilo kojoj bogomolji. Svakodnevno, možete vidjeti kako nad tim bolesničkim krevetima Život i Smrt obaraju ruke ili kockaju. I nije vam svejedno ni kad je neko nepoznat, a kamoli kada ste to vi, ili neko vaš. Kad srcem birate profesiju, ne razmišljate ili niste čak ni svjesni da vas ona licencira za taj “bolnički ring” u kojem ćete često svjedočiti takvim borbama i da je tu ispravno varati, pa ćete prilaziti tom krevetu, hvatati Život za šaku i vući svom snagom svoga bića na njegovu stranu, samo da Smrt ne pretegne. Onda kad pobijedite, s ponosom ćete na lijevi rever nečije pidžame i na lijevi rever svog bijelog mantila zakačiti isti orden, ORDEN ŽIVOTA. Onda kad izgubite, s desne strane nosićete sa žalom neki drugi, daleko teži, ali jednako važan orden kao uspomenu. Oba ordena treba da budu odlikovanja najvišeg reda i nauk. Bilo da su naši ili tuđi, treba da nas uče da prigrlimo jače i volimo više život koliko god se činio teškim. Istina, na kraju Smrt odnosi sve uloge, ali imamo mi mnogo partija do posljednje, da se nadjačavamo i produžavamo igru.

Nekada se osilimo, pomislimo kako kotrolišemo situaciju, ljude, planiramo halapljivo budućnost kao da samo nama pripada, a onda dođe Život koji ima svoje metode, obično neugodne, da nam pokaže kako smo mu smiješni i kako ništa nije u našoj moći, osim onog trenutka koji se dešava SAD. Sve ono što je bilo prije ovog momenta ne možemo ni promijeniti, ni vratiti… Sve ono što slijedi je neizvjesno i van našeg dometa. Jedino što možemo mijenjati smo mi sami, danas… Sad.

Kad kažem da život ima čudne metode da nas nauči da ga cijenimo, i da što prije izvučemo pouke, lakše se s njima nosimo, onda isto tako moram napomenuti da sam ja tu lekciju usvojila tek iz drugog puta. Prvi dio lekcije desio se prije skoro četiri godine kada sam gledala kako isti taj život napušta tijelo voljene mi osobe dok svi bespomoćno stojimo oko kreveta. Dva dana prije toga, iz tih usta kroz koje je tad izašla duša, izašle su i posljednje riječi koje je ikada ikome uputio:

“ Stani tu da te još malo vidim,”- nekako je izgovorio.

Rasplakah se i rekoh mu da ne budali i da ćemo se gledati još.

”Nećemo sine”, reče i pusti suzu. I bi u pravu. Dva dana kasnije zažmiri zauvijek. I ne osta iza njega ništa do gomile stvari koje su značajne samo po tome što podsjećaju na njega i praznina.

Drugi dio lekcije život je održao u februaru prošle godine kada sam dva puta u mjesec dana zamalo ostala bez svog stuba, najveće podrške, bez svog smisla života… Svoga djeda. Hvata me jeza od samog prisjećanja. Sjećanje režu blic slike mene u kolima hitne pomoći koja stišćem usne među zubima da bolom koji time izazivam skrenem misli sa njegovog žutog tijela koje izgleda kao da će duša svakog časa da ga napusti. U glavi pokušavam da se prisjetim kardiopulmonalne reanimacije, ali me hvata panika hoću li se snaći ako mi padne u zastoj? Hoću li ponovo stajati bespomoćna sad kad iza sebe imam dvije godine fakulteta? Plačem ljuta na sebe što ne mogu da razlučim koji omjer ventilacija i masaže srca je za djecu, a koji za odrasle dok mi on nabraja ljude koji u selu već imaju ugrađen pejsmejker i računa koliko ko godina živi s njim.

“Da ste zakasnili 10 minuta, ne bi bilo pomoći.” Ali nismo. Stigli smo na vrijeme. I tad ništa drugo što me je do tad mučilo nije bilo tako važno. Ni anatomija koju sam položila nekoliko dana ranije, ni fiziologija koju sam tek trebala da učim. Ni to da mu nisam rekla da ga volim, iako on to zna, ni onih 128 krugova duž hodnika ispred operacione sale na hirurgiji, ni 146 bočica infuzija koje je primio, ni tri operacije u četiri dana, ni spavanje na stolici pored dok Život i Smrt obaraju ruke nad njegovim krevetom. Ništa! Jer uspjeli smo! Pretegli smo na našu stranu. Izborili se, nas dvoje i Bog.

Jer šta je život drugo nego borba?

Šta je život do crtice na nadgrobnoj ploči između godine rođenja i godine smrti? Jednako kratak.

Zašto naučimo da ga cijenimo tek onda kad je ugrožen ili izgubljen?

Zašto se onda utrkujemo s njim i ponašamo kao da će trajati vječno i kao da ih imamo devet?

Zašto puštamo da nas prolazi u čekanju, u nadanju, u prošlosti?

Zašto ga mjerimo godinama, a ne momentima i ljudima?

Zašto ga jednostavno ne proživimo, prije nego nam krutom plahtom beživotno tijelo prekriju?

… Jer ima nešto divno u životu, ima nešto divno u tome što smo živi.

Ima nešto divno u životu nas koji dišemo, jer svakoga dana 151 700 ljudi izdahne posljednji put.

Ima nešto divno u životu koji živimo dok ga svakog dana 151 700 ljudi izgubi.

Ima nešto divno u tim lekcijama koje su u početku neugodne.

Ima nešto divno u ljudima koji vas okružuju, u momentima koje ste dobili na dar.

Na kraju krajeva, nisu ni godine, ni stvari mjera za uspjeh u životu već ljudi I ljubav kojim ga ispunite.

“ Šta sam to imao od života?

Nečiju kosu… Nečiju ruku…

I jedno srce ustreptalo.

I dva – tri osmeha, tiha, prosta.

Sve je to ponekad tako malo,

Sve je to, videćeš, sasvim dosta.”

(Antić M.)

Proživjeti, ne preživjeti!

Voljeti! Smijati se! Disati!

Sve dok se jutra ne umore svitati!

Zorana TOVILOVIĆ 

 

1 KOMENTAR

Comments are closed.