Zorana Tovilović: Sanjam te

1

KOTOR VAROŠ, 12. decembra – Sanjam te zadnjih noći sve češće. Sanjam te uvijek kako se rastajemo, rukujemo, a već u sljedećem momentu stojim kao skamenjena dok gledam leđa odlazećeg nekog… Nekog mog. Znaš li da ima jedna legenda negdje oko Kneževa o djevojci koja se skamenila zbog ljubavi?!

Mislim da sam to ja iz nekog prošlog života u kojem sam poznavala i tebe, jer se skamenim svaki put kad se opraštamo, pa makar i u snu.

Sanjam te, sanjam ti lice… Rumene dječačke obraze prekrivene smeđom bradom. Sanjam ti oči, nit’ smeđe, nit’ zelene u kojima je nekada znao da zaigra plamen i da se rasplamsava sve jače dok govoriš poeziju.

Sanjam te, sanjam ti ruke i onaj zagrljaj u koji je nekada mogao da stane cijeli svijet jedne djevojčice.

Sanjam te, naslonjen na prozor gledaš kako pada snijeg držeći u ruci šolju toplog čaja… I to ne bilo koju, već onu veliku koju smo imali kao komplet, uparene. Žuta i roza.  Znaš li da se juče zima vratila u grad, da sam se probudila prije zore, skuhala čaj, naslonila se na prozor i posmatrala snježnu bjelinu držeći u ruci svoju šolju, rozu, koja je sad nepar?

Tvoju sam žutu jednom slučajno ispustila kad je iznenada zazvonio telefon. Zaboljelo me. I posjeklo.

Sanjam te, ponekad noću, ponekad budna…

Sanjam razgovore, iskreni smijeh… Sanjam razlike u karakterima, bojama i mišljenjima koja su se ispriječila između nas i razbila tvoju šolju. Sanjam pitanja i potpitanja od kojih je svako postavljeno dodatno razbijalo već razbijene komadiće šolje.

Znaš li da Kinezi imaju drvenu tehniku kojom popravljaju oštećeni porcelan? Naravno da znaš, pričala sam ti onoliko puta koliko me oduševilo to njihovo vjerovanje. Oni su jedina kultura koja onome što je oštećeno ne dozvoljava da se odbaci. Naprotiv, na mjestima po kojima je pucao porcelan nalijevaju vrelo zlato i tako ističu oštećenja. Tu su tehniku nazvali Kintsugi.

“Jer, bol i pukotina treba da postanu dio istorijskog puta kog je zatekla nevolјa, krvno svjedočanstvo o tome kako živjeti nakon poraza. Zato su ožilјci kintsugi porcelana od zlata… Jer oštećeno se uvijek da popraviti… Jer ranjeno ne bude uvijek poraženo”,  napisa jednom moj Milisav.

Možda su Kinezi stvarno čudni, ali vjeruju još i da je to način na koji se rane na duši zlate. Kažu da, kad jednom dođe neka vječna noć mjesečina će obasjati duše i da će tad onaj koji je bio najranjavaniji sijati najjače.

Sanjam te, ali ti se odavno ne nadam.

I mada se uvijek skamenim, uvijek te pustim da odeš…

Nekad je to jedina ispravna stvar za učiniti.

Dok gledam kako odlaziš poželim nam od srca da nalijemo vrelo zlato i pozlatimo sve svoje rane, sve one rane koje nikad nismo zapravo pustili da zarastu.

Ako to uspijemo, samo Bog, ti i ja znamo koliko ćemo blještavi biti i koliko će se rane sijati svukuda po duši i tijelu kada jednom u toj najtamnijoj noći budemo ležali jedno pored drugog na travi.

I još nešto, oprosti što sam šolju bacila, znaj da vrelo zlato čuvam za rane na duši.

Sanjam te, iz noći u noć i budim se umornija…

I na kraju, šta sam onda ja?

Budala ili tek usnuli sanjar? Sanjar koji čuva najljepši dio svog svijeta, onaj najromantičniji baš u tim snovima o tebi…

Sjajni Kintsugi ili tek još jedan usnuli sanjar koji u snovima i od snova ne živi… Sa njima na jastuku tek preživljava.

Sanjam te, u tom rekord obaram.

Zorana TOVILOVIĆ 

PODELI

1 KOMENTAR

Comments are closed.