KOTOR VAROŠ, 25. marta – O nastavniku Miri Pejoviću se ne može pisati kratko, jer je iza njega ostalo mnogo više od uspomena, ostali su tonovi, riječi i ljudi koje je oblikovao.
Sjećam se njegovog narandžastog Mercedesa, koji je uvijek izgledao kao da nosi neku svoju priču, baš kao i on. Šešira, cigarete i naravno gitara. Učio nas je prve akorde na gitari i tamburi, strpljivo i s osmijehom, kao da zna da ne uči samo muziku nego i način kako da slušamo jedni druge. Njegova tabakera, uvijek tu negdje, bila je dio tog njegovog šarma, malih rituala koji su ga činili posebnim.
Ekskurzije s njim nisu bile obična putovanja. To su bile male škole života, ispunjene pričama o njegovim studentskim danima, o teti Slavojki i raji iz Sarajeva, Crnoj Gori… Pričao je o svemu s toplinom i humorom, kao da nas uvodi u jedan svijet kojem i mi pripadamo.
A onda ona 1999. godina (čini mi se) moja prva nagrada za napisanu pjesmu na temu „dijete“. Još uvijek čujem njegov glas kako kroz šalu dobacuje:”Ćaća ti napisao”.
Smijali smo se, ali smo znali koliko mu je bilo stalo da uspijemo, sami, ali uz njegov vjetar u leđa. Bili su tu i klavir, i prve ekskurzije, i prve prave emocije koje smo naučili pretvoriti u stih ili akord. I kad čovjek odraste uz takve ljude, umjetnike i “ljudine”, ne ostaje mu ništa drugo nego da s ponosom u srcu piše i priča o njima.
Zajedno smo pjevali “O Lola, o Lola”, glasno i bez zadrške, kao da će taj trenutak trajati zauvijek.
Vujadin Pešević, još uvijek čuva Zippo upaljač, i redovno ode do groblja. Teta Slavojka je i dalje najveći pozitivac, ali i ekonomista kakvog rijetko srećeš.
Zahvalna sam što sam dijete iz tatine ekipe koje je odrastalo sa njima uz tombolu, osmijehe, sa njima na prvim utakmicama, na prvim akordima, na druženjima sa velikanima poput Danila Lazovića i Bore Đorđevića. To nisu bile samo uspomene, to su temelji.
Daniel Pešević (drobson, kako ga je od milja zvao) i ja bi ponekad dobili njegove zvučnike i u dvorištu slušali muziku na max – devedesete, bezbrižne koliko su to uopšte mogle biti.
I danas, sve to živi. Nosimo te u srcu i mislima.
Danijela Pešević
