KOTOR VAROŠ, 18. aprila – Na današnji dan, 1960. godine, rođen je Miodrag Mišo Petrović – čovjek koji će kasnije postati glas prirode, njen neumorni čuvar i iskreni zaljubljenik u svaki njen trag.
U Kotor Varoš, gdje priroda nije samo pejzaž nego način života, Mišo je odrastao učeći da se ljepota ne posjeduje – ona se čuva. I upravo je to postala njegova životna misija.
Bio je inženjer tehnologije po struci, ali ekolog po uvjerenju. Gdje god je radio – bilo u nekadašnjem industrijskom gigantu ”Proleks”, u Komunalnom preduzeću ”Bobas” ili kao direktor Turistička organizacija Kotor Varoš – nosio je istu ideju: da čovjek i priroda moraju ići zajedno, ili neće ići nikako.
Posebno mjesto u njegovom životu zauzimao je Ekološki pokret Eko-opstanak, koji je godinama vodio s nesmanjenim entuzijazmom. Nije to bio samo pokret – bila je to njegova borba, njegov poziv i njegova ostavština. Organizovao je akcije, okupljao ljude, učio mlađe generacije da vole rijeke, šume i planine onako kako ih je on volio – iskreno i bez interesa.
Od 2004. do 2008. godine bio je i zamjenik načelnika opštine, ali ni tada nije zaboravio ono što ga je određivalo. Funkcije su dolazile i prolazile, ali njegova posvećenost prirodi i ljudima ostajala je ista.
A onda je došla 2020. godina. Tiha, teška i surova. Nakon borbe sa COVID-19, 26. novembra, u Univerzitetsko-klinički centar Republike Srpske, prestalo je da kuca srce čovjeka koji je toliko toga dao drugima.
Otišao je iznenada, ostavivši iza sebe prazninu koju je teško opisati riječima. Jer ljudi poput Miše ne odlaze samo iz života – oni se povuku iz svakodnevice, ali ostanu u svakom šumu lišća, u svakoj rijeci koju su branili, u svakom djetetu koje su naučili da prirodu treba voljeti.
Sahranjen je u rodnoj Grabovici, tamo gdje je sve počelo. Tamo gdje priroda i danas govori njegovim jezikom.
Danas, na njegov rođendan, ne brojimo godine. Danas se sjećamo. Sjećamo se osmijeha, energije, upornosti. Sjećamo se čovjeka koji nije odustajao.
Jer Mišo Petrović nije bio samo ekolog. Bio je podsjetnik da priroda nema glas – dok je mi ne čujemo.
Danilo ĐURIĆ
