Dirljiv susret u Kneževu poslije četiri decenije: Vozač pronašao mještanku koja se porodila u njegovom autobusu (FOTO)

0

KNEŽEVO, 3. decembra – Kada je posljednje, kišne, nedjelje u novembru, osamdesetogodišnji Milorad Šobota, vozač autobusa u penziji iz Gradiške banuo u kuću Koste i Zorice Bajičić u Vidovom Vrelu kod Kneževa, njihovom iznenađenju, ali i sreći, nije bilo kraja.


Ovaj susret podsjetio ih je na događaj od prije četiri decenije, oživio davna, ali još uvijek svježa sjećanja na 13. maj 1980. godine.

Tada je Zorica, u autobusu “Autoprevoza” iz Banjaluke, kojim je upravljao Šobota, rodila kćerku Nataliju.

On je prevozio regrute, buduće vojnike JNA sa ljekarskog, sistematskog pregleda iz Sarajeva u tadašnji Skender Vakuf, kasnije preimenovan u Kneževo.

Na panično stopiranje tri žene koje su, u očajanju, izašle gotovo na sredinu puta, raširenih ruku, priča Milorad ekipi Srpskainfo i brojnim ukućanima i rodbini u kući Bajičića, on je odlučio da ih poveze.

Ni jednog momenta, dodaje, nije bio u iskušenju da li uvažiti njihovu molbu.

– To je bilo na glavnom, magistralnom putu Banjaluka – Skender Vakuf (Kneževo), oko pet popodne. Jedna od njih nosila je ćebe ispod ruke, a ja sam u momentu shvatio da ih je zadesio neki problem, da nešto nije dobro i da im je pomoć i to hitno neophodna. Ispostavilo se da žure u Dom zdravlja i da je jedna od njih, ova sa ćebetom, pred porođajem, da je minuti dijele od toga – započeo je Milorad Šobota, u Vidovom Vrelu, sada za istim stolom sa Zoricom i njenim suprugom Kostom.

FOTO:  MILAN PILIPOVIĆ/RAS SRBIJA

On je tog dana bio na poslu, u pilani u Kotor Varošu.

– I ja sam tom iznenadnom i dramatičnom situacijom bio zbunjen, ne znajući kako da postupim. U mislima mi je bio Dom zdravlja, kako da što prije stignem. Stisnuo sam papučicu gasa i požurio u trci sa vremenom, da bi što prije stigli – prepričava Milorad Šobota događaj koji mu se duboko urezao u sjećanje duge i uspješne vozačke prakse.

Zorica pojašnjava da su tada sa njom bile jetrva Grozda i komšinica Pera.

– U to vrijeme, u našem selu niko nije imao automobil, samo konjske i volovske zaprege. Nikoga nije bilo da pomogne, da me odveze u bolnicu. Autobusi su rijetko prolazili ovuda, jedna ili dvije linije dnevno, stanovnici Vidovog Vrela kao i ostalih planinskih sela svuda su išli pješke, gdje god je trebalo – opisuje Zorica tadašnje uslove života u ovom mjestu.

Kada je osjetila da će uskoro roditi, da je zadnji čas da nekamo krene, nije imala velikog izbora. Zajedno sa Grozdom i Perom, koje su bile najbliže, krenula je od kuće ka magistralnom putu, u nadi da će tu već nekako snaći. Dvogodišnjeg sina Novicu, ostavila je kod kuće sa svekrvom i drugim ukućanima.

– Morale smo stopirati, pa šta nam Bog da, drugoga izbora nisam imala. Rijetko su tu prolazila vozila. Poslije nekoliko minuta našeg očajavanja i strijepnje na putu, tražeći spasitelja u svakom vozilu koje je naišlo, boreći se sa vremenom i bolovima, prvo nas je obišlo, izbjeglo vozilo Hitne pomoći. Ali, poslije nekoliko minuta, zaustavio se autobus pun mladića. Primio nas je, pitajući ko smo i kuda žurimo. Tako smo krenuli – kazala je Zorica za Srpskainfo, koja je uz naše posredovanje riješila dugogodišnju enimgmu.

FOTO: MILAN PILIPOVIĆ/RAS SRBIJA

Ona godinama, sve do sada, nije znala ko je i odakle vozač dobrog srca, koji je u tom trenutku bio veoma human i pomogao da se u autobusu, na ćebetu između sjedala, rodi Zoricina i Kostina kćerka Natalija.

Odavno je odrasla, udala se u obližnje selo Krmine. Zaposlena je u Banjaluci, u industriji obuće.

Sa suprugom Željkom Rađevićem, došla je da upozna vozača i dobričinu Milorada Šobotu. Pojedinosti svoga rođenja, prvi put je upravo sada saznala.

– Tek što smo krenuli, čini mi se ni kilometar da nismo prešli, porod je počeo. Regruti su se sabili u zadnji dio autobusa, a Zorica je ležala na ćebetu, između sjedala. Pomagale su joj dvije žene. Parkirao sam sa strane, pored puta, zbunjen i uplašen kako će sve to proći. I ja sam se, iskreno rečeno, pogubio u toj nesvakidašnjoj, stresnoj situaciji. Na sreću, porod je trajao relativno kratko. Nakon pola sata, začuo se plač bebe, a za sve nas, to je bilo veliko olakšanje – kaže Šobota.

On se sjeća da je tada, u autobusu, jedna od ove dvije žene kazala da je muško. Neko od regruta je prokomentarisao da u autobusu od tada imaju vojnika više, što je zvučalo opuštajuće, poslije ove drame sa sretnim krajem.

Milorad je autobus odvezao do Doma zdravlja u Skender Vakufu, gdje su medicinari preuzeli porodilju i bebu. Kasnije se ispostavilo da prva informacija o polu djeteta nije tačna nego da je Zorica rodila kćerku, a ne sina.

U vezi ove zabune koja je trajala do sljedećeg dana, u Bajičićima, na Natalijin račun često zbijaju šale.

– Komšinica Pera je rekla da je muško i ja sam to prihvatila. U Domu zdravlja sam tako kazala medicinskoj sestri, ali me ona poslije razuvjerila u tome. Kazala je da sam rodila kćerku, koju mi je donijela na dojenje. Sedam dana provela sam u stacionaru, ali je sve prošlo dobro, beba je brzo napredovala. Sada sam srećna jer, pored dva sina, Novice i Bojana, imam kćerku koja je veoma pažljiva i vrijedna – ispričala nam je Zorica, za stolom, gdje su gotovo uglas o tom događaju pričali ona, Kosta i Milorad.

FOTO:  MILAN PILIPOVIĆ/RAS SRBIJA

Sudbina je, kaže, odredila da Nataliju rodi u autobusu.

– Mnogo puta sam pokušavala saznati kako je ime, odakle je, da li je živ vozač autobusa, jer tada, nisam imala ni mogućnosti ni načina da do tih informacija dođem. Zahvalna sam vama, novinaru, jer sam tako dobila prvu vijest, saznala da se on interesuje za mene i za bebu koju sam rodila u autobusu. Iznenađena sam i srećna zbog toga – rekla je Zorica Bajičić.

Natalija koja je zajedno sa Suzanom, bratovom suprugom gosta uslužila kafom, pićem, kolačima, ponudila i ručkom, otvorila je dušu.

– Pričali su mi da sam rođena u autobusu, to mi je poznato, ali mnoge pojedinosti nisam znala. Sada sam veoma srećna zbog ovog susreta i dragog, plemenitog gosta koji je pomogao mojoj majci, ali i meni. Da on nije tako postupio, ko zna šta bi se dogodilo – kaže Natalija Rađević.

Milorad je i Kosti u Kotor Varošu, gdje je produžio po novu turu regruta, kazao da je dobio sina i da je njegovu suprugu odvezao u bolnicu.

FOTO:  MILAN PILIPOVIĆ/RAS SRBIJA

– To je mene obradovalo, ali i zbunilo. Nisam ni saslušao gdje je Zorica sa bebom. Povjerovao sam da je u Banjaluci, jer je autobus bio od firme iz tog grada. Kada sam otišao tamo, nisam je pronašao, u porodilištu su mi rekli da to nije istina, da nije kod njih. Tek kada sam stigao kući, shvatio sam da je u tadašnjem Skenderu. Šta da kažem, nazdravio sam i zahvalio dobrom čovjeku na pomoći, sa zakašnjenjem od 41 godinu – kazao je Kosta.

Tokom razgovora, ispostavilo se da nekoliko Kostinih rođaka živi u Gradiški. Milorad ih je pozvao da, prvom prilikom, u tom gradu, budu njegovi gosti i da tako jačaju prijateljstvo utemeljeno u neobičnim okolnostima.

CRNOGORKA

Zorica i Kosta upoznali su se u selu Slatina, kod Šavnika u Crnoj Gori. Bilo je to 1976. godine.

– Ja sam dolje konjima prevozio materijal za elektifikaciju, a Zorica je čuvala ovce i donosila vodu. Bila je mlada, tek šesnaest godina. Dopala mi se i na prvi pogled smo se zavoljeli, dok sam ja tjerao konje a ona ovce. Odlučio sam da se ne vraćam bez nje, ali sam prvo morao dobiti dopuštenje njenih roditelja. Oženio sam se 25. maja, na Dan mladosti 1977. godine. Tada smo iz Šavnika krenuli u Vidovo Vrelo, zajedno sa kumom Ljubom Komljenovićem, mojim komšijom i zemljakom. Sa nama je išao i njen brat. Stigli smo 26. maja – objasnio nam je Kosta.

Zorica Bajičić, djevojački Krsman, koja je ove godine napunila šestu deceniju, kaže da je na Vlašiću lako navikla.

– Predjeli Šavnika su veoma slični, to su planinski krajevi. Ljudi se bave stočarstvom, tako sam ja kod majke ostavila ovce, ali sam ovdje opet zatekla još veće stado. Toliko otišla a od sudbine, kako kažu, nikako pobjeći – ispričala nam je Zorica iznoseći još jednu životnu priču iz rodnog kraja, koja je takođe veoma interesantna.

Ona je trinaesto dijete u porodici Koviljke i Boška Krsmana. Njen otac je vitalan i u 93. godini, a sva braća i sestre su živi i zdravi. Jedino je njena majka preminula prije nekoliko godina. (srpska info)

PODELI